Priča se događa u četvrti Zapruđe grada Zagreba. Limene osmerokatnice izgrađene 1960-ih govore o dalekom vremenu, o zemlji koja više ne postoji i svakodnevnici koja nije uvijek lagana.
Mateo (45) ne osjeća ni najmanju nostalgiju za utopijom prošlih vremena u kojoj još neki stariji ljudi žive. Vratio se kući nakon raznih više ili manje uspješnih poslova na Bliskom istoku i došao u popularnu gradsku četvrt gdje je odrastao i gdje njegovi roditelji i danas žive, piše lemonde.fr
Bez ikakve nostalgije prema Jugoslaviji.
Hrvatska je njegova zemlja, ovo je 2018. godina, a Hrvatska je finalist Svjetskog prvenstva.
Kada o tome govori, Mateo tvrdi da nije riječ samo o nogometu, nego i o osveti. “Mi Hrvati nikada nismo dovoljno dobri. Jeste li vidjeli aroganciju Engleza prije polufinale? Arogancija njihovih novina kad su govorili o Hrvatskoj? Arogancija njihovih igrača?“, govori s ponosom sjedeći na terasi malog kafića, “Zaslužili su svoj poraz, zar ne?”
“Mi, Hrvati, nikada nismo dovoljno dobri, nikada naše nije dovoljno dobro za Europu … Nikad dovoljno. Pa ovdje smo u finalu, mi smo mala zemlja, to je naš nacionalni ponos“, govori Mateo tvrdeći da je uspjeh reprezentacije za Hrvate puno više od nogometa.
Kao i mnogi u Zagrebu, sada nosi nacionalni dres u bijelo-crvenoj boji. Prema Mateu, u glavnom gradu i u cijeloj zemlji, nogomet je sve obuzeo.
Ali u Hrvatskoj nogomet – to je uobičajena situacija – nije samo sport.
Dokazuje to velika zidna slika koja pokriva dvoranu osnovne škole. Četiri mladića i njihova lica krase zid škole.
To su dečki iz susjedstva, iz Zapruđa.
“Trojica su pala u bitkama za vrijeme rata za nezavisnost i bili su hrvatski dragovoljci”, kaže Mateo“, „Svi su bili ultrasi, navijači Dinama. Četvrti je bio malo boem i to ga je ubilo za vrijeme rata. Ali imao je krasnu dušu, zaradio je mjesto na zidu. ”
Svi su bili oni bili su BBB, ultrasi Dinama, zagrebačkog nogometnog kluba, čiji su najžešći navijači bili u prvim hrvatskim policijskim i vojnim snagama koje su oslobađale i branile Hrvatsku na početku jugoslavenskih ratova.
Prije rata, dakle, bio je nogomet.
Nakon rata, dakle, ostaje nogomet.
Na početku sukoba, tada jedva tinejdžer Mateo, bio je kurir u lokalnoj hrvatskoj jedinici. U blizini se nalazila velika baza jugoslavenske neprijateljske vojske, pretežno srpske.
“Kad su otišli, uzeli su sva oružje, gadovi!“, podsjeća s gorčinom Mateo.
Zagreb danas više nije grad u ratu, ali sjećanja su živa. U Zapruđu, naravno, ali i u drugim četvrtima grada.
Arhitektura u središtu Zagreba nema ništa sa lijevim arhitektonskim kolektivizmom kao u Zapruđu. Urbanizam i arhitektura središta Zagreba prikazuju svu rafiniranost, profinjenost i obnavljaju šarm Austro-Ugarske čiji je dio bila Hrvatska.
Na nekoliko koraka od središnjeg trga, Slavko – koji neće davati prezime – upravo je parkirao svoj automobil. Crveno-bijela majica koju nosi preko bluze njegov je znak.
Slavko je entuzijastičan: “Žudnja i strast koju mi osjećamo, ponos biti Hrvatom, naša kohezija i naše zajedništvo, podsjeća na 1998. godinu”. Međunarodno priznata mlada država tek šest godina, uključujući od toga tri u ratu, Hrvatska je tada došla do polufinala Svjetskog prvenstva prije dva desetljeća, gdje ju je pokopao Lilian Thuram. Neuspjeh tako blizu cilju ostavio je gorko sjećanje onima koji su bili stariji, potaknuvši čak i razne teorije zavjere.
Sve u svemu, nogomet, domoljublje i sjećanje na rat ovdje idu zajedno, a Slavko ima nešto za dodati: “Žar iz 1998. je bio produžetak naše ratne pobjede, naše neovisnosti. Nogomet, domoljublje, rat. To su nevidljive niti koje povezuju ove pojmove zajedno kao blokovi koji tkaju pamćenje, naš identitet i utiskuju sve slave i strahote koji su nastanjeni u našem narodu.”
Cijeli članak možete pročitati ovdje
Tekst se nastavlja ispod oglasa
