Hajdukovih pet više manje šokantnih poraza u nizu, od tih pet poraza dva su od Dinama i čak četiri na Poljudu, mnoge asociraju na davnu 1980. godinu. Pogotovo su se toga uhvatili splitski novinari. Naime, te godine Hajduk je vodio jedan od najvećih hrvatskih trenera svih vremena Tomislav Ivić.
Koliko je realno usporediti dva vremena, dva Hajduka?
Hajduk je te daleke 1980. izgubio od zagrebačkog Dinama, Budućnosti, Crvene zvezde (u ponovljenom poljudskom susretu nakon onog prekinutog zbog objave smrti komunističkog diktatora Josipa Broza Tita pri rezultatu 1:1), Radničkog i Vardara. I tu prestaje sva sličnost.
Naime, posve je bilo očekivano, normalno, da nakon velikih uspjeha, trofeja, kupova, naslova, pod Ivićevim vodstvom, dođe do opuštanja, do neke vrste zasićenja, smjene generacija… Iza Hajduka bile su nezaboravne sedamdesete, ludo Hajdukovo desetljeće.
I da ne zaboravima, taj Hajduk, Ivićev Hajduk, je baš kao i Katalinićev Hajduk 1995., igrao četvrtfinale Lige prvaka, tada Kupa prvaka. Hajduk je igrao mitske utakmice četvrtfinale protiv u to vrijeme jakog njemačkog HSV-a. Bio je to uspješan Hajduk, prvak tadašnje države 1979. godine, Hajduk koji je bio ujedno strah i trepet jugoslavenske lige. Spomenimo kako je 1979. splitski klub osvojio svoj posljednji, sedmi, naslov komunističke tvorevine.
Možete li se sjetiti kad je Hajduk, ovaj Hajduk, čiji je nositelj udruga Naš Hajduk, igrao posljednji puta značajniju ulogu u Europi? Naravno, tih komunističkih godina nogometaši do 28. godine nisu smjeli otići u inozemstvo. Zamislite danas HNL i igrače koji u našoj ligi igraju dok ne napune 28 godina. Neusporedivo.
Uložilo se puno, ali…
Porazi ovog proljeća, u trenutku kad je Hajduk bio nadomak ako ništa drugo ravnopravne borbe za naslov prvaka zajedno s Dinamom i Rijekom, sasvim su nešto drugo, drugačije. Naime, Hajduk gladan naslova, titule koja na Poljud nije stigla devetnaest godina, dakle, od nekog zasićenja nema ni govora.
Puno se uložilo u pojačanja, dio medija, uglavnom sklonih pretjerivanju te stvaranju umjetne euforije, atmosfere nepobjedivosti, tvrdio je kako je ovaj, ovosezonski Hajduk, nikad jači od kada se igra Hrvatska nogometna liga. Porazi su stoga došli kao neka vrsta šoka, buđenja nakon višednevnog mamurluka, bolni povratak u isto takvu stvarnost.
Ivić je otišao kao pobjednik, a Karoglan?
Sve je to, nažalost, kod navijača uzrokovalo ogromnu frustraciju, a rezultat tih frustracija, nekontroliranih obećanja, bili su neredi nakon poraza od Dinama u polufinalu Kupa. Poljud je eksplodirao u valu nezadovoljstva, san o tituli rasplinuo se i raspršio u samo nekoliko utakmica. Takva situacija 1980. nije bila, ni blizu, navijači, koji su se tek privikavali na novoizgrađenu Poljudsku ljepoticu, nisu imali razloga svojim igračima i svom treneru ništa zamjeriti.
I nisu zamjerili, Ivićeva generacija ostala je do današnjeg dana zlatnim slovima upisana u ”Bile” povijesne knjige. Trener Mislav Karoglan 2024. godine nipošto nije otišao poput Ivića, navijači su njegov odlazak, pa čak i pomalo iznenađujuću smjenu predsjednika Lukše Jakobušića, dočekali s olakšanjem. Međutim, bilo je isuviše kasno.
Neizvjesnost
Ne bi pomoglo ni da je bilo ranije, jer Hajdukovi problemi, generirani godinama, nisu isključivo u svlačionici, nisu čak ni u predsjedničkoj loži. I nakon svega, a da se momčad još uvijek nije oporavila od pretrpljenih šokova, a da se ne zna ni ime sportskog direktora, novog predsjednika, stalnog trenera, splitski novinari tvrde kako ”Hajduk ima sve već posloženo za iduću sezonu”.
Srećom, teško, i sve teže, je prevariti navijače. U ovom trenutku Hajduk ne da ne zna momčad za sljedeću sezonu, u kojoj navijači ponovno žele barem koliko toliko ravnopravnu borbu za naslov, već nije poznato ni u kojem će sastavu ”Bili” istrčati u Koprivnici kako bi spriječili šesti poraz u nizu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
