Michael Phelps, najuspješniji olimpijac svih vremena, otvoreno je progovorio o depresiji.
“Kako si? Koliko puta čujemo to pitanje svakog dana i koliko puta odgovorimo s “dobro” i nastavimo dalje, a koliko često doista priznamo istinu, sebi i drugima? Znate kako sam ja? Recimo to ovako: još uvijek dišem”, ispričao je za ESPN, prenose Sportske novosti.
“Moji osjećaju su posljednjih mjeseci non-stop skakali gore, dolje i opet ispočetka. Za mene osobno ova je pandemija bila najstrašnije razdoblje koje sam ikad prošao”, opisao je razdoblje koje je intenziviralo depresiju.
“Nije bilo lako priznati da nisam savršen. Ali mi je olakšalo život i želim i dalje o tome otvoreno pričati jer želim da ljudi koji se bore s istim stvarima shvate da nisu sami. Svi koji se bore s ovim jako dobro znaju da to nikad ne prestaje. Imaš dobre i imaš loše dane, ali nema ciljne linije u ovoj utrci”, dodaje.
“Dao sam toliko intervjua nakon Rija i priča je u osnovi bila ista: “Phelps je otvoreno progovorio o depresiji, potražio stručnu pomoć, osvojio zlato na svojim posljednjim Igrama i sad je sve bolje”. Volio bih da je to istina. Volio bih da je tako jednostavno. Ali istina je – ja nikad neću biti “izliječen”. Ovo nikad neće nestati i ja to moram prihvatiti. I da, puno je lakše to reći nego napraviti”, jasno poručuje.
“Sva ta nesigurnost, zatvorenost u kuću na koju nisam navikao, toliko pitanja bez odgovora. Sve me je to činilo ludim. Uvijek sam na rubu, uvijek u defenzivi, svaka sitnica je “okidač”. Postoje trenuci kad se osjećam potpuno bezvrijedno, kad se potpuno isključim, ali u meni buja bijes koji samo čeka da izbije van. Iskreno, ne jednom sam vrištao “volio bih da ja nisam ja”. Ponekad postoji samo taj osjećaj koji me preplavljuje, osjećaj da se više ne mogu nositi s time. Ne želim više biti ja. Postoje dani kad bih želio biti neki “Johnny Johnson”, neka obična osoba”, ističe.
“Ja moram vježbati svaki dan barem sat i pol. I to je prva stvar koju radim svaki dan, svaki. Budim se između 5.15 i 7 i ne treba mi alarm. Naravno da ima dana kad mi se to ne radi, ali se i tada prisilim jer znam da je to bitno za moje duševno zdravlje jednako kao i za fizičko. Ako propustim samo jedan dan, to je katastrofa. Tada uđem u negativan obrazac razmišljanja i kad se to dogodi, jedini sam koji to može i zaustaviti. A obično se to ne događa brzo. Kao da kažnjavam sam sebe”; priča o svojim problemima.
“Nema razloga za skrivanje. Nema razloga za strah. To je borba samo protiv samog sebe. Razmislite o tome drugi put kad netko postavi ono obično pitanje “kako si”, zaključuje.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
