Bivši izbornik Srbije te bivši trener Real Madrida, Atletica i Barcelone, Radomir Antić, preminuo je jučer u Madridu u 71. godini.
Kako smo već spomenuli Antić je u svojoj bogatoj karijeri vodio tri najveća španjolska kluba, Real, Barcelonu i Atletico. Najviše je bio vezan zapravo za Atletico Madrid. Podsjetimo, 1997. godine u tadašnjem Kupu UEFA, danas Europskoj ligi, Antić je s Atleticom nakon dramatičnih 180 minuta izbacio jaku Croatiju (danas Dinamo). U Maksimiru je bilo 1:1, a plavi su promašili najmanje deset stopostotnih prilika, dok je u uzvratu Atletico slavio 1:0.
S Atleticom je Antić osvojio 1996. godine La Ligu i Kup kralja.
O smrti Radomira Antića pisali su svi svjetski sportski mediji, posebno mediji u Španjolskoj te naravno Srbiji, koji o tomu pišu i danas, pa čak na način na koji je neprimjeren, osim ako se ne radi o ”medijima” kao što su tabloidi bivšeg pripadnika fašističke Šešeljeve stranke, danas predsjednika Srbije, Aleksandra Vučića, mislimo na tabloide poput Informera, Kurira, Alo…
Blic navodno nije takav ”medij”, pa ipak, kad je odlazak velikog trenera u pitanju, a Antić je bio veliki trener, nisu mogli a da se ne vrate u Drugi svjetski rat, pritom su preskočili skoro osamdeset godina povijesti i velikosrpsko divljanje tijekom devedesetih diljem bivše Jugoslavije, zbog čega su se na kraju suočili i akcijom NATO pakta, odnosno masovnim bombardiranjem.
Dakle, Blic piše o tome po kome je Radomir Antić dobio ime, a navodno se radi o ”narodnom heroju” komunističke Jugoslavije, veliki broj tih tzv. narodnih heroja je bili su zapravo obični ratni zločinci.
”Radomir Antić će ostati upamćen po brojnim nogometnim ostvarenjima i tragu koji je u sportu ostavio, ali malo je onih koji znaju po kome je to naš čuveni trener dobio ime”, piše u uvodu Blic i polako otkriva ”istinu”:
Sam Radomir Antić je, u razgovoru za “Blic” sada već davne 2009. godine, to otkrio:
“Ime mi je dao moj (otac) Jovo. Imao je Dragomira, dvije godine starijeg od mene te je htio da pored Dragomira ima i Radomira, a volio je i svog šurjaka Radeta Brkića, narodnog heroja, pa sam ime dobio i po ujaku”.
”Ali, tko je bio taj Radomir Rade Brkić, ujak po kome je i čuveni ‘Antara’ dobio ime”, pita se Blic i nudi odgovor:
”Taj Radomir rođen je 19. studenog 1913. godine u Jelašinovcu kod Sanskog Mosta, u siromašnoj seoskoj obitelji. Kao petnaestogodišnjak se zaposlio, a po odsluženju vojnog roka, radio je po gradilištima u Crnoj Gori i Srbiji. Čim su Nijemci bombardirali Beograd 6. travnja 1941. i krenuli u okupaciju tadašnje Kraljevine Jugoslavije, on je odmah otišao u svoju jedinicu u Banjaluku, u 90. pješadijski puk. Puk se stacionirao na planini Krndiji, gdje je Radomir Rade Brkić bio zapovjednik desetine. Poslije rasula jugoslavenske vojske, povukao se preko Save u Bosnu. Pao je u njemačko zarobljeništvo, ali je uspeo pobjeći i vratiti se u svoje selo.”
Blic piše kako to nije prvo bježanje ”narodnog heroja” u situaciji koja bi mnoge paralizirala…
”Čim je počeo ustaški teror nad srpskim stanovništvom, sastao se sa svojim poznanicima i dogovorio o pokretanju oružanog otpora. Pred sam ustanak, ustaše su ga uhitile u Bosanskoj Krupi i s grupom ljudi prebacile kamionom na Crno Jezero na strijeljanje. U trenutku strijeljanja, iskoristivši noć, udario je jednog ustašu, skočio u Unu i uspio pobjeći u svoje selo”, piše Blic i u nastavku dodaje:
”Radomir Rade Brkić se vratio u trenutku otpočinjanja ustanka. Sa sedam drugova organizirao je grupu konjanika, koji su obilazili susjedna sela, samostalno organizirali ustanak i vodili borbe s ustašama. Sudjelovao je u više akcija u regiji Sanice, Dobra i Kamengrada, u paljenju mosta na rijeci Dabru, u likvidaciji neprijatelja na željezničkoj postaji Sanička Rijeka i u bacanju bombi u vagone na pruzi Sanica–Bravsko. Godinu dana kasnije odlučio je postati članom Komunističke partije Jugoslavije, a iduće godine postavljen je za zapovjednika Prvog bataljona Šeste krajiške brigade. Ranjen je nedugo zatim, dok je ‘predvodio udarnu grupu u napadu na Sanski Most i prodro u centar grada'”, piše Blic.
