Godinama se već najavljuju promjene u sustavu natjecanja Lige prvaka, naravno, najjača klupska nogometna liga na svijetu prilagođava se najbogatijima, koji se žele što više odmaknuti od onih čiji džep nije beskonačno dubok. Nogomet više nije ”najvažnija sporedna stvar na svijetu” nego zapravo i stvarno jedna od najvažnijih.
Daleko je to od sporta i sve, pa čak i sport sam, se pretvara u čisti biznis. Naime, ako takozvani mali i siromašniji klubovi eventualnim promjena sustava natjecanja u Ligi prvaka neće dobiti priliku skoro pa nikad igrati s Barcelonom, Realom, Liverpoolom…, koji će onda izazov pronaći u svom djelovanju, kako se motivirati i koja je onda bit samog natjecanja? Ako ništa drugo u sportu, pa tako i u Ligi prvaka, barem na papiru svi bi trebali imati jednaku šansu. Čak i to u budućnosti neće biti slučaj, elita se želi zatvoriti u vlastiti zlatni kavez, biti sama sebi dostatna i izolirati od za njih očito nepotrebne ”sirotinje” koja samo svojom nazočnošću kvari njihovu idilu. Gospodo, oprostite što postojimo!
Liga prvaka bi se, dakle, trebala tako oformiti kako bi bogati imali još više, siromašni još manje ili ništa. Praktički tjednima kruže informacije koje se odnose na navodnu promjenu sustava Lige prvaka za sezonu 2023./2024., u UEFA-i zasad šute, no, ne demantiraju glasine. Naprotiv. Navodno se, kako piše New York Times, a pozivajući se na ”provjerene informacije” Associated Pressa, uvodi poluzatvoreni sustav natjecanja za one najbogatije.
O čemu je, dakle, riječ? Naime, rekonstrukcija Lige prvaka mogla bi ići u smjeru poluzatvorenog sustava natjecanja u kojem bi 24 najbogatija, najelitnija kluba, bez obzira na rezultate u nacionalnim prvenstvima, imala zajamčeno sudjelovanje. Drugim riječima, to više sport nije, moglo bi se na neki način govoriti o ”legalnom namještanju.” Čemu onda domaća prvenstva? Zar ona tako ne gube na značaju? Sve donedavno UEFA je tvrdila da su nacionalne lige srce europskog nogometa. Između ostaloga, zato su i bili protiv regionalnih liga, koje su neki htjeli pokrenuti i na prostoru bivše Jugoslavije.
”Eliti” bi se pridružila četiri kluba koja bi došla kroz Europsku ligu, dakle, sudionici polufinala Europske lige. Preostala četiri mjesta bila bi namijenjena za kvalifikante. Drugim riječima, dobar dio Europe ostao bi tako na četiri kluba u Ligi prvaka. UEFA se, nažalost, takvim planovima nema snage, a očito ni volje, suprotstaviti.
U novom sustavu Lige prvaka klubovi ne bi, kao do sada, bili podijeljeni u osam skupina nego u četiri, kako bi bogatiji klubovi imali ono što zasad žele, što je već broj međusobnih utakmica. U nokaut fazu bi tako išla četiri kluba iz svake skupine, dok bi se ostali klubovi borili za ostanak. Ispadalo bi se iz lige, no, ne na sportski način, već kontrolirano. Neki bi očito i u toj borbi za ostanak bili predodređeni da ostanu, bez obzira na rezultate.
U planu je navodno stvaranje trećeg ranga europskog natjecanja, uz Ligu prvaka i Europsku ligu dobili bi još jedno natjecanje u kojem bi se natjecali siromašniji klubovi. Međusobno se ”tukli” za mrvice. Treći rang natjecanja bi navodno trebao umiriti, udobrovoljiti ”sirotinju” s europske ”margine”, izoliranu od ”elite.” Takvo bi natjecanje, ako zaživi, imalo 64 kluba.
Naravno, s obzirom kako još uvijek nije vrijeme neki takve planove za ”novu” Ligu prvaka smatraju ludim zamislima, pa i ”lupetanjima” ”paranoičnih novinara.” Međutim, današnja Liga prvaka daleko je od natjecanja kakvo smo nekoć poznavali pod imenom Kup prvaka. Napravljene su ogromne promjene, zašto ne bi napravili još neke?
Podsjetimo, ranije smo imali Kup prvaka, Kup pobjednika Kupova i Kup UEFA. Svi su, barem deklarativno, imali jednaku priliku. U Kupu prvaka igrali su prvaci svojih država i samo oni.
