Vedran Pavlek, direktor Hrvatskog skijaškog saveza, prisjetio se prvog nastupa Hrvata na skijalištima.
“Slovenci su 1991. godine, raspadom bivše države, vrlo brzo uspjeli dobiti priznanje FIS-a, početkom studenoga 1991. godine. Nama Hrvatima to nije uspjelo. Utrke su se održavale, a nama su rekli da moramo nastupati pod zastavom Jugoslavije, da kraj imena piše JUG. A to nije dolazilo u obzir! Meni je tad bilo 18 godina, trenirao sam cijelu godinu, trošio novac koji nisam imao, i onda sam shvatio da ne mogu nastupati na utrkama. Jer za nastup pod JUG nisam htio ni čuti. I što sad? Sjetim se ja, imao sam neku knjižicu s kontaktima FIS-a i u njoj sam pronašao kućni broj predsjednika Marca Hodlera. Sjećam se, bili smo na utrci u Kranjskoj Gori, i ja sam prije sastanka, u 19 sati, otišao na govornicu u hotel Špik, ubacio par kovanica i nazvao predsjednika FIS-a izravno doma. Javila se njegova supruga, predstavio sam se, rekao da ga trebam i dala mi ga je na telefon. Objasnio sam mu brzo svoju priču. Rekao mu da su Sloveniju priznali, Hrvatsku nisu, no da mi ne možemo nastupati za JUG jer oni granatiraju našu zemlju. Da mi sportaši treniramo cijelo ljeto i jesen, a sad ne možemo nastupati. Sjajno je Hodler, inače veliki gospodin, član MOO-a, u tom trenu reagirao. Pitao me jesam li član nekog kluba. Ja sam potvrdio. I rekao mi da Hrvati, što je drugo jutro potvrdio i telefaksom, mogu nastupati pod zastavom svoga kluba. Ja sam nastupio drugi dan pod oznakom “MED” – Medveščak. I s tom sam potvrdom išao neko vrijeme na utrke, sve dok Hrvatska u siječnju 1992. godine nije priznata. Eto, i snalažljivost je bila važna stvar. Jedan telefonski poziv s govornice hotela i susretljivost gospodina Hodlera pomogla nam je”, rekao je za Večernji list.
O Kostelićima
“Mislim da je bila 1989. godina kad sam upoznao Gipsa, Ivicu i Janicu. Na Kaprunu. Počeli smo se više sretati nakon Ivičina ulaska u FIS sustav 1994. godine. Vidio sam tada da oni rade vrlo dobro. Uskoro, 1997. godine, shvatio sam da ja više ne mogu dalje. Leđa i hernija diska otežavali su mi sav trud, a ni recept sam-svoj-majstor nije donosio napredak. Gips me tada zamolio da preuzmem brigu o hrvatskom skijanju i Janici i Ivici. Karijeru sam završio u Naganu na Olimpijskim igrama, imao sam 25 godina i čim sam nakon ulaska u cilj ostavio skije, počeo sam raditi na organizaciji. Dogovarao sam opremu i sponzore. Prvi sponzor bio nam je upravo japanski Mizuno. Tek sam potkraj travnja bio i službeno imenovan”, objasnio je.
Kao sportskom menadžeru otvarala su mu se mnoga vrata.
“Igor Štimac je svojedobno sa mnom kontaktirao kad je bio kandidat za preuzimanje HNS-a. Bilo je tu mnogo sportaša, eto čak i Blanka Vlašić pitala me za savjet, da im pomognem u karijerama. Bilo je i drugih poziva, no nikad ih nisam prihvatio. Možda bih financijski bolje prošao, ali sam sve odbio. Jer, ja sam cijeli život vezan uz skijanje, a moj je raspored jednostavno toliko pun da ništa drugo ne stižem. I to ne bih mogao dovoljno dobro obavljati. Eto, sada, nakon odlaska Ivice Kostelića, imam novi cilj. Moj izazov su da hrvatsko skijanje i Snježna kraljica idu dalje. Vidio sam da se stvara dobra generacija. Zubčić, Vidović, braća Kolega, Rodeš, Leona, Ida… Oni su mi motiv da guramo dalje i postignemo novi ozbiljan rezultat. Kad su prošli vikend trojica naših ušla u drugu vožnju sljemenskog slaloma, slavio sam to s istim žarom kao kad su Janica i Ivica osvajali olimpijske medalje”, zaključio je.
