Uspjeh 24-godišnje Ane Šimić na europskoj atletskoj smotri, osvajanje brončane medalje u skoku uvis može poslužiti onima koji zagovaraju tezu o neupitnoj životnosti i sposobnosti generacije hrvatskog sporta. Nakon što je perjanica hrvatske atletike i skoka uvis Blanka Vlašić zbog neugodne ozljede otkazala nastup na Europskom prvenstvu u Zurichu sve oči bile su uprte u Anu Šimić, no da je javnost očekivala medalju baš i ne stoji. Prije bi se moglo reći da je njena medalja – senzacija.
Mlada zagrebačka studentica koja muku muči i s financiranjem i s pripremama svojom samozatajnošću možda nije poželjan plijen novinarima, no zna lijepo ispričati dojmove sa svojih natjecanja, pa i sad nakon osvajanja medalje u Zurichu…
– Jako sam sretna, još pod dojmom onoga što se dogodilo. Nisam očekivala medalju, željela sam samo proći kvalifikacije, jer u njima uvijek imam problema. A nakon što sam ušla u finale znala sam da mogu biti dobra”, izjavila je Ana Šimić.
Do medalje Ana je stigla s novim osobnim rekordom od 1.99 metara. Inače, naslov europske prvakinje obranila je 35-godišnja Španjolka Ruth Beitia s preskočenih 2.01 metara čime je izjednačila najbolji rezultat sezone u svijetu, dok je do srebra stigla 21-godišnja Ruskinja Marija Kučina sa 1.99m. Iako su Šimić i Kučina preskočile istu visinu, Ruskinji je pripalo srebro jer je tijekom natjecanja imala jedan neuspješan pokušaj manje.
– Uživala sam u svakom skoku, a imala sam sreće u kvalifikacijama. Moram to priznati, srećom da mi je skok od 1.89 metara bio dovoljan za plasman u finale. Nisam se opterećivala medaljom, no istina je da više volim skakati popodne. Odmorila sam se od kvalifikacija, dobro spremila i vidite – dobro skakala, govori puna dojmova Ana Šimić.
– U prvom pokušaju sam skočila 199 centimetara i imala sam prigodu napasti visinu od 201 cm. No, već sam bila umorna i uzbuđena i nisam uspjela ni skočiti. Nema veze, i ovako je prekrasno.
Edvard Josipović, trener Ane Šimić nije skrivao suze:
– Platiti će mi zato jer me rasplakala, rekao je kasnije s osmijehom na licu.
– U sekundi sam se sjetio što smo sve zajedno prošli. Puno smo žrtve učinili, puno smo patili i sad se sve vratilo. Još uvijek mislim da sm na početku, Ana ima veliki potencijal. Pred njom je velika karijera. Moramo uživati u zasluženoj medalji.
Ana još uvijek nema niti pravog sponzora niti odgovarajuće uvjete za trening. Najčešće trenira na zagrebačkim Sveticama, zajedno s nogometašima, rekreativcima koji joj čine društvo. Kada dođe vrijeme dvoranske sezone otvaraju se problemi, treninzi u Boćarskom domu u Zagrebu se prorijede jer je hladno. A odlazak na pripreme u toplije krajeve je za nju preskup.
– Pripreme tijekom zime jako su važne svakom atletičaru. Mi smo se ove zime snalazili tako što smo po nekoliko dana odlazili na treninge u Rijeku. Tamošnji klub Kvarner omogućio nam je termine koje želimo i na tome sam mu beskrajno zahvalan. Da smo imali prave pripreme nekoliko posljednjih godina, Ana bi već skakala preko dva metra, kaže njen trener Edvard Josipović.
Ana Šimić studentica je na Pravnom fakultetu. Zna reći:
– Ponekad mi je spajati atletiku i faks zato što sam redovna studentica pa mi profesori baš i ne izlaze ususret i zato mi je malo teže nego drugima…
