Pravno nasilje predsjednika poljske vlade Donalda Tuska neka je vrsta testa za slične situacije u drugim državama, piše Goran Andrijanić na svome blogu.
Tamo gdje neka konzervativna politička snaga digne glavu, bit će masakrirana terorom “liberalne demokracije”.
Ovdje u Poljskoj, politička zbivanja mijenjaju se munjevitom brzinom. Nema dana kada se ne dogodi nešto što baca potpuno novo svjetlo na dotadašnju kronologiju događanja ili joj daju novu dimenziju.
Poljska politička scena uvijek je bila dinamična i profesionalno (novinarski) uzbudljiva. U usporedbi s njom, hrvatska politika izgleda mi kao što je Johnnyju Štuliću nekada izgledala Austrija u pjesmi “Hladan kao led”: ustajala žabokrečina. Istina, ponekad mi se dogodi osjetiti zasićenost, ali glavni dojam od kada sam ovdje (evo već četvru godinu) ipak je onaj fasciniranosti pred osjećajem da ono što promatram biva važno, pa ako baš hoćete i presudno, ne samo u nacionalnom, nego i u europskom kontekstu. Tako je i s ovim barbarskim jurišom bespravlja Donalda Tuska na poljske institucije. Objasnit ću kasnije zašto bi on mogao biti važan i za Hrvate.
Nabrojit ću sve što se dogodilo od moga zadnjeg upisa. Podijelit ću zbivanja na tri glavne točke.
Javni mediji
Tu i dalje imamo situaciju u kojoj vlada Donalda Tuska potpuno zanemaruje poljske zakone. U međuvremenu, nova novinarska ekipa konsolidirala se na javnoj televiziji i već počela raditi program koji ne može biti opisan drugačije nego kao protuskovski. Tusk i njegov ministar kulture – a zapravo ministar za specijalne zadatke – Bartołomej Sienkiewicz neće skinuti šape s medija koji im je, doista, zadao dosta muke u zadnjih 8 godina.
>Goran Andrijanić: Prvi politički zatvorenici poljske Treće republike?
Tu ne pomaže niti to što je Nacionalni sudski registar (Krajowy Rejster Sądowy) odbio upisati upravu koju je Sienkiewicz postavio na silu u javni medij. Prema slovu zakona, uprava koja je trenutačno u glavnoj zgradi TVP-a jest nelegalna.
Ne pomaže niti to što je Ustavni sud presudio da odluka ministarstva kulture da pošalje novu upravu, a potom i likvidatora u TVP i Poljski radio jest – neustavna. Neustavna jer je, kao što sam već pisao, cijela procedura izvedena uz ignoriranje svih postojećih zakona o javnim medijima i načinu imenovana ljudi u njega.
Sienkiewicz je na to samo odgovorio kako je “odluka Ustavnog suda pravno nejasna” i kako neće djelovati po njoj. Ministar uzima sebi pravo komentirati odluku Ustavnog suda i zanemarivati njezinu pravnu snagu. Još jedan “biser” Tuskove vlade liberalne demokracije.
U međuvremenu, Tuskova PR mašinerija organizirala je prošli tjedan razgovor premijera s tri najveće televizijske postaje – TVP, TVN i Polsat.
TVN je privatna postaja u vlasništvu Discovery Channela, lijevo-liberalne orijentacije, kojoj Tusk može zahvaliti za svoju pobjedu. Polsat je također privatna postaja koja pokušava sačuvati simetristički pristup polarizaciji u Poljskoj (s polovičnim uspjehom, jer često prevagne na stranu PO-a), a TVP je…znamo već što.
Razgovor koji je trajao sat i pol vremena bio je posvećen uglavnom Tuskovim prijetnjama PiS-u (prijeti da će otkriti afere u javnim poduzećima kakva Poljska dosad nije vidjela) i malo čemu drugome. Sigurno ne programu koji njegova vlada treba realizirati. Pitanja postavljena Tusku bila su toliko servilna, da mi je bilo mučno to gledati. Puno se priča o pisovskom TVP-u koji je bio “negledljiv”. Odgovorno tvrdim da su čak i najsterilniji razgovori tada bili novinarski hrabriji od onoga što smo sada gledali na svim glavnim kanalima u isto vrijeme.
>Goran Andrijanić: Jutarnji list piše netočno o ‘kaosu u Poljskoj, zašto izmišlja o tome tko ga stvara?
To je, čini se, vizija koju Tusk ima o tome kako medijska scena treba izgledati sada u Poljskoj.
Cijela priča dobiva pomalo distopijski prizvuk. Nova uprava TVP-a je primjerice, odlučila da s portala televizije izbriše apsolutno sve tekstove nastale u vrijeme vladavine PiS-a, bez obzira na njihov sadržaj. Tako je, primjerice, izbrisana cijela arhiva interneskog tjednika Tygodnik TVP. Riječ je o stranici koja je objavljivala dulje analize i zahtjevnije publicističke tekstove. Autori koji su tamo objavljivali uopće nisu bili “pisovski”, a nekada su bili i potpuno drugačije profilirani. Unatoč tome, cijela arhiva je nestala, kao spaljenje knige u Fahrenheitu 451.
Među tekstovima je i moj jedan koji sam uspio napisati za Tygodnik TVP, o borbi s postkomunističkim naslijeđem u HR. Imam taj tekst na kompu i opet ću ga objaviti, ovaj put na portalu za koji radim – Wpolityce.pl. Rukopisi ne gore. Barem ne na internetu.
Kamiński i Wąsik
U prethodnom sam upisu na blogu napisao da je Duda odlučio ponoviti čin pomilovanja dvojice zatočenih političara PiS-a. Ono što je učinio, nakon razgovora sa suprugama zatočenika koje su molile za pomoć, bilo je da je posegnuo za drugom formom pomilovanja koja mu je na raspolaganju i koja nije povezana s njegovim ovlastima koja proizlaze iz Ustava, nego s drugom procedurom na koju također ima pravo, a koja je povezana s kaznenim zakonikom. Učinak je isti, ali je Duda izbjegao ponoviti onu prvu proceduru, jer bi tako priznao svojim kritičarima da je prvo pomilovanje bila nezakonito, što on negira. Međutim, niti nakon toga Kamiński i Wąsik nisu oslobođeni. Zašto?
Zato što Adam Bodnar, ministar pravosuđa, inzistira na slijeđenju procedure koja sada može trajati i mjesecima. Inzistira, unatoč tome što je predsjednik uputio prema njemu službeni zahtjev (što mu zakon dopušta), da prekine kaznu za političare.
>Goran Andrijanić: Tusk provodi pravno nasilje nad medijima, a Europa šuti
U međuvremenu, oba zatočenika su štrajkala glađu, što je u slučaju i inače fizički krhkog Kamińskog završilo zatvorskom bolnicom. Zdravlje mu je ozbiljno narušeno.
Upravo je mučno slušati Tuska kako igra političke igre s životom i zdravljem zatočenika i sarkastično poziva Dudu da ih “amnestira ako već misle da su nevini”. Nema nikakvog razloga za njegovo naslađivanje nad političarima PiS-a koji su dobili zatvorske kazne nakon jako sporne presude (što priznaju i pravnici neskloni PiS-u). Osim ako nije riječ, kao što mnogi tvrde, o njegovoj maloj osobnoj osveti protiv ljudi koji su pokrenuli istrage koje su rezultirale ozbiljnim krizama u njegovom političkom taboru.
Molbu za oslobađenjem uputio je i predsjednik Poljske biskupske konferecije, nadbiskup Stanisław Gądecki. Tusk i njegov ministar Bodnar – šute.
Bodnar, nekadašnji državni pravobranitelj i pravnik povezan s šoroševskom nevladinom scenom, glavni je junak naše sljedeće tematske cjeline.
Velika gužva u državnom odvjetništvu
Smijenio je, naime, glavnog tužitelja u državnom odvjetništvu Dariusza Barskog, pri čemu je to učinio na isti način kako je Tusk preuzeo javne medije – bespravno. Prema postojećim zakonima, ministar pravosuđa (koji je ujedno i državni odvjetnik), glavnoga tužitelja može smijeniti samo uz suglasnost predsjednika države.
Bodnar to ignorira, a smjenu je obrazložio mišljenjem trojice pravnih stručnjaka koji su ustvrdili kako je Barski na tu dužnost u veljači 2022. imenovan nezakonito, pri čemu su to obrazložili potpuno nejasnim argumentima. Međutim, čak i da su njihovi argumenti pravno čvrsti (što nisu), zakon predviđa da smjenu glavnog tužitelja ministar ne može sprovesti bez predsjednika.
Jednostavno, kao i u slučaju smjena u javnim medijima, kada je deklaracija parlamenta bila prikazana kao pravno jača od zakona, ovdje mišljenja stručnjaka bliskim vladajućima biva jače od zakona o državnom odvjetništvu.
Pravni stručnjaci ovdje se križaju s obje ruke na sve to, a posebice je iritantno ponašanje Bodnara, doktora prava koji je dosad bio percipiran kao priličan autoritet. Njegovi potezi, jasno je, zauvijek su mu kompromitirali karijeru u pravnim znanostima, ali očito je kako ga on na nju više ne računa, nego čeka slijedeću političku sinekuru, vjerojatno u europskim institucijama.
Hrvatski mediji drukaju za Tuska
Tu nema nikakvih iznenađenja. Europski establishment očito je dao zeleno svjetlo Tusku da razmontira poljsku državu i pravno i gospodarski (o tome ćemo u jednom u idućih upisa). Hrvatski mainstream mediji, kao vjerna politička kolonija zapadnih središta moći, samo prepisuju narativ iz Berlina i Bruxellesa.
>Nova poljska vlada Donalda Tuska disciplinira javne medije
Ovdje se mogla čuti zanimljiva teza po kojoj je Tuskovo pravno nasilje neka vrsta oglednog testa za sve slične situacije u drugim europskim državama. Tamo gdje neka konzervativna politička snaga koja nije po volji Nijemcima i europskoj birokraciji, previše podigne glavu, bit će masakrirana terorom “liberalne demokracije”. Posebice u državama “nove Europe”.
U tom smislu, jako je zanimljiv komentar Roberta Bajrušija iz Jutarnjeg lista u kojemu ovaj hvali “hrabre poteze Tuska” i piše o prljavim nacionalistima koji odbijaju predati vlast, bez i jedne riječi o pravnom kaosu koji je bivši šef Europskog vijeća stvorio u svojoj domovini. Štoviše, Bajruši poručuje kako bi se hrvatska ljevica, ako kojim čudem dobije izbore, trebala ponašati poput Tuska.
“Ovdašnju opoziciju ako nekim slučajem ipak pobijedi na idućim parlamentarnim izborima, čekaju opstrukcije i podmetanje nogu. Međutim, poljski poučak ima u sebi i dobru stranu: kada se osvoji vlast, ne treba čekati, nego poput Tuska, odmah donositi najteže odluke. Zbog toga birači glasaju za promjene”, piše Bajruši, njušeći krv političkih protivnika čak i u situaciji kada njegovi ljubimci nemaju nikakve šanse da nekom zadaju i površinsku ranu.
Ali, zanimljivo je znati da hrvatska lijevo-liberalna elita u bespravlju Tuska vidi model svoga mogućeg ponašanja u budućnosti. Taj bi se model mogao opisati: oprost ne tražim niti ću vam ga dati.
Istodobno, N1 u svoj program poziva lijevo-progresivnog političara Roberta Biedrona da Hrvatima objasni zašto se Tuskova vlada ponaša poput vojne hunte u nekom južnoameričkom režimu. Eurozastupnik Biedroń je političar bez ozbiljne izborne baze. Na predsjedničkim je izborima osvojio 2,2 posto glasova, a u Europski parlament je ušao na valu popularnosti svoje novostvorene stranke Proljeće, ali taj je val već odavno nestao.
Jedino obilježje njegova političkog identiteta jest to što je deklarirani homoseksualac, zbog čega ima jake veze u lijevom europskom establishmentu, pa tako i završava u programima hrvatskih televizija. Njegova stranka već odavno je u koaliciji s postkomunistima iz SLD-a, jedinom ozbiljnom lijevom strankom u Poljskoj.
>Poljska aktivistica priznala da ‘nestala’ četverogodišnja migrantica nikad nije postojala: Zvuči li to poznato?
Ta koalicija – Nova Ljevica – osvojila je na ovim izborima manji broj zastupnika nego na prethodnima, ali zahvaljujući očajnom Tusku ušla je u vladu, što je prvi put nakon 2005. da ljevica vlada. Rasporedili su svoje ljude na strateškim mjestima, o čemu sam već pisao, a i Biedroń je uspio uvaliti svojega dečka Krzysztofa Śmiszeka u ministarstvo pravosuđa, gdje je ovaj postao viceministar.
U svakome slučaju, slušati Biedrona kako objašnjava što se događa u Poljskoj i što Tusk radi, jest otprilike kao slušati nekog potrčka Aleksandra Vučiča kako objašnjava zašto je “vožd” nešto najbolje što se dogodilo Srbiji u zadnjih 100 godina.
Kako bi “objektivnost” i “neovisnost” N1 bila zajamčena, novinar je na početku razgovora objasnio kako je Poljska u “dramatičnoj situaciji” jer se “PiS teško miri s porazom”. A onda je dao riječ Biedronu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa