Trans Life Survivors (hrv. Preživjeli transrodni način života) je knjiga o ljudima koji žale zbog promjene spola, bez obzira na to u kojoj su fazi promjene spola ili povratka na staro.
Walt Heyer iz prve ruke zna što to znači podvrgnuti se operaciji promjene spola, a zatim požaliti zbog te odluke. Nakon što je gotovo čitavo desetljeće živio kao žena, odlučio je prihvatiti svoj biološki spol i ponovno je promijenio spol u muški. U međuvremenu je Walt primio intenzivnu kognitivnu terapiju koja mu je pomogla da spozna traumu koju je doživio u ranom djetinjstvu.
Trauma je uzrokovala psihički poremećaj koji se naziva disocijativni poremećaj identiteta. U svjetlu te spoznaje, njegova rodna disforija jednostavno je nestala. Njegov život kao „žena“ svodio se na pokušaj bježanja od stvarnosti. Nažalost, mali broj ljudi uzima u obzir mogućnost da se rodna disforija može očitovati kao posljedica ili simptom drugih psihičkih poremećaja, a napose disocijativnog poremećaja. (Više o tome u nastavku.)
Walt je imao veliki osjećaj krivnje jer je slijedio svoj nagon da postane žena. Oduševljeno je zagrizao mamac politiziranih zdravstvenih djelatnika koji su ga požurivali tijekom procesa promjene spola. Ne samo da je požalio zbog onoga što je učinio svome tijelu, već se kajao i zbog toga što se posljedično udaljio od svoje žene i djece nakon drastične promjene identiteta.
Osim toga, njegovi odnosi s drugim bliskim ljudima također su pretrpjeli kolateralnu štetu. Pokajao se i zbog toga što je, živeći u ženskom obliku, izgubio čitavo desetljeće svojega života.
Heyerova nova knjiga otkriva istinu o onima koji su preživjeli transrodni način života
Heyer je napisao nekoliko knjiga o ljudima koji žale zbog promjene spola, no njegova šesta i ujedno najnovija knjiga, Trans Life Survivors, nije njegova osobna priča. To je kompilacija priča mnogih drugih ljudi koji su upali u zamku popularne „transmanije“. Oni su tražili Walta kako bi dobili prijeko potrebnu pomoć. Podijelili su svoja samotna, nestvarna iskustva svog pada u tu transrodnu rupu bez dna, nadajući se da će, poput Walta, pronaći izlaz iz nje.
Waltovi supatnici opisuju čitav niz uznemirujućih i zbunjujućih iskustava. Neki su primorani na promjenu spola zbog pritiska društva i emocionalne manipulacije. Mnogi žurno završe na operaciji bez primjerenog savjetovanja (ili ikakvog savjetovanja) ili im je pak postavljena pogrešna dijagnoza. Neki od njih požale zbog svoje odluke vrlo brzo nakon operacije, koja je ireverzibilna.
Liječnici koji su politički motivirani da nagovore što više pacijenata na promjenu spola zanemaruju traume iz djetinjstva. Osim toga, takve se osobe boje žestokog odbacivanja i oštrih kritika od strane transrodne zajednice ako javno priznaju da se žele vratiti na prvobitno stanje.
Walt kaže da je napisao knjigu Trans Life Survivors jer želi da drugi „vide tračak iskrenih emocija i iskustava ljudi koji trpe posljedice velikog – i opasnog – eksperimenta koji uključuje hormonsku terapiju i kirurški zahvat za mijenjanje spola…“.
Pomaganje drugima da izađu iz transrodne rupe bez dna
Mnogo je godina Heyerova internetska stranica bila gotovo jedino mjesto na kojemu osobe koje su požalile zbog svoje promjene spola mogu predahnuti od društvenih i političkih pritisaka koji su se obrušili na njih. Mnogi njegovi čitatelji svjedoče o radosnom osjećaju oslobođenja jer znaju da nisu sami.
Njihova je izolacija ponajprije uzrokovana time što je naše društvo ropski podložno političkoj korektnosti, koja nameće mišljenje da osjećaj kajanja zbog promjene spola „ne postoji“. Štoviše, transrodni lobi otežava takvim ljudima odlazak na savjetovanje koje oni očajnički žele i trebaju.
Postavili su im prepreke u obliku novih zakona koji zapravo zabranjuju ljudima koji su sami sebi dijagnositicirali rodnu disforiju da odu na savjetovanje, a to se posebno odnosi na one koji ne mogu odlučiti kojim putem žele ići ili, pak, žale zbog promjene spola koju su učinili. Svaki legitimni oblik terapije razgovorom – terapije koja omogućuje stvarni dijalog s pitanjima i odgovorima te koja ne rezultira nužno afirmacijom rodne disforije – pogrdno se naziva „konverzijska terapija“.
Oni koji žale zbog promjene spola jednostavno nemaju izbora. Oni nisu ništa drukčiji od novaka u nekakvom opasnom kultu koji osjećaju da nešto nije u redu, no osjećaju se kao da su zatočeni u Hotelu California (ili Jonestownu).
Stoga je Trans Life Survivors Bogom dana knjiga za ljude koji žale zbog promjene spola, bez obzira na to u kojoj su fazi promjene spola ili povratka na staro. Knjiga donosi 30 priča koje je Heyer izabrao među stotinama priča koje je primio od svojih čitatelja. Waltu se godinama javljaju mnoge druge transrodne osobe. Walt junački pokušava pratiti sve veći i veći broj kontakata.
Njegovi su čitatelji zahvalni na tome što su našli mjesto gdje mogu dobiti prave i rijetke informacije o tome kako promjena njihovog identiteta može ubuduće utjecati na njih – ili, što je još češći slučaj, kako se mogu vratiti na prvobitno stanje jednom kada shvate koliko ih je taj proces učinio nesretnima.
Zamislite samo koliko bi bilo bolno kajati se zbog promjene spola
Možete li zamisliti kakav je to osjećaj priznati liječniku iskustvo zlostavljanja iz djetinjstva za koje smatrate da bi moglo biti objašnjenje vaše disforije da bi na kraju psihijatar potpuno ignorirao taj aspekt vaše prošlosti i umjesto toga vas nagovarao na postupak promjene spola, tvrdeći da je to jedini način prevladavanja vaše tjeskobe?
Zamislite da tada doista uvažite i povjerujete njegovom stručnom znanju i prihvatite liječenje. Zatim, možete li zamisliti da nakon što ste prošli kroz sve to – hormonske terapije, operacije koje su vas osakatile i slično – shvatite da to nije upalilo? Na kraju se pitate: „Što sam to učinio? Zašto sam pristao na to?“ A onda vam transrodni lobi kaže da je sve to vaša krivica, da ste trebali biti pametniji te da zapravo niste transrodna osoba pa nemate pravo glasa.
To je Billyjeva priča. No njegova priča ima sretan kraj koji pruža tračak nade onim transrodnim osobama koje su već izgubile nadu. Billy se nakon promjene spola vratio u prvobitno stanje, zaljubio i na kraju se vjenčao za ženu s kojom ima djecu. Ovo zvuči poput Waltovog životnog iskustva nakon povratka na staro. I on se zaljubio i oženio predivnu ženu. Danas imaju vrlo radostan, bogat i ispunjen vjerski život kao kršćani.
Ovakvi sretni završetci i veoma bliski odnosi možda se čine nevjerojatnima ljudima koji misle da su dotakli dno dna. No te su priče stvarne i pružaju ogromnu nadu onima koji žude za povratkom na staro, no osjećaju se „ostavljeno, prognano, odbačeno i usamljeno“, poput Kevina, koji svjedoči da je njegova promjena spola bila najveća pogreška koju je učinio u životu. Sam Bog zna koliko je takvih ljudi Walt spasio od samoubojstva i potaknuo na izgradnju novoga života.
Teško dostupni izvori
U knjizi Trans Life Survivors možete pročitati i priču „Blaira“, koji je postavio Guinnessov svjetski rekord u broju operacija za promjenu spola: 167 operacija kako bi se što više osjećao kao žena. Naravno, to nije upalilo. No možemo s lakoćom pretpostaviti da u njegovom slučaju postoje predatori koji iskorištavaju ranjive osobe. Mnogi drugi, među kojima je i Michael, shvaćaju da je sve to „bolesna industrija koja okreće mnogo novca“.
Walt je razgovarao i s drugim ljudima, uključujući roditelje čija se djeca nalaze pod pritiskom školskih djelatnika, društvenih medija i pop kulture da promijene svoj spol. Knjiga Trans Life Survivors sadrži i poglavlja o medicinskim činjenicama vezanima uz promjenu spola kao i o političkom utjecaju na medicinu i psihijatriju koji zarobljava ljude u transrodnom identitetu.
Knjiga završava korisnim popisom daljnjih izvora za one koji traže izlaz iz te situacije. Takve je izvore vrlo teško naći, stoga je knjiga uistinu svima korisna.
Zabranjena podrška onima koji se vraćaju na staro
Kada promjena spola prestane više biti zanimljiva – što se događa vrlo često –osoba ostaje zarobljena ni na nebu ni na zemlji, skrivajući se iza svojih maski i prijetvornosti. Mnogi svjedoče o tome da neprestano pretvaranje emocionalno iscrpljuje i zagorčava život. Međutim, ako izraze želju za povratkom na staro, njihovi se prijatelji iz transrodne zajednice često znaju naljutiti, nakon čega ih odbace i izoliraju.
Walt citira brojne studije koje potvrđuju da se u većini slučajeva rodne disforije radi o još jednom popratnom psihičkom poremećaju.
Izopćenje iz vlastite zajednice je bolno. Eric donosi svoje svjedočanstvo: „Pokušavam javno govoriti o tome kako sam požalio zbog promjene spola, no nailazim na oštre osude zajednice i nedostatak liječničke podrške“.
Waltu je taj osjećaj dobro poznat. Transrodni lobi oštro ga je napao kada je javno progovorio o svom osobnom iskustvu. Osim toga što su mu prišili raznorazne pogrdne nadimke poput „religioznog luđaka“ ili „transfoba“, lobi je dao sve od sebe da mu onemogući javni nastup.
Organizacija Media Matters uspaničarila se i objavila klevetnički članak kada je objavljen Waltov uvjerljivi intervju s novinarkom CNN-a, Carol Costello, nakon što je 2015. godine olimpijac Bruce Jenner promijenio spol. (Walt instinktivno zna da Jenner žali zbog svoje odluke, no upao je u zamku iz koje ne može pobjeći jer se nalazi u centru medijske pažnje. Vjerujem da ima pravo u vezi toga.)
Eric je izvijestio o zabrinjavajućem nedostatku liječničke podrške. Walt navodi brojne studije koje su pokazale da se u većini slučajeva rodne disforije radi o još jednom popratnom psihičkom poremećaju, kao što je disocijativni poremećaj, bipolarni poremećaj i opsesivno-kompulzivni poremećaj. Kada bi se ti ostali poremećaji najprije liječili pomoću kognitivne terapije, tko zna koliko bi to smanjilo rodnu disforiju bez ikakve potrebe za invazivnim operacijama i hormonskim terapijama.
No čini se da tu tajnu dobro čuvaju politički i medijski aktivisti koji općenito promiču politiku identiteta, a osobito rodnu ideologiju. Zašto? Vjerojatno zato što bi to moglo riješiti njihove probleme, a njihovi problemi nalaze se u srži politike identiteta.
Sloboda govora važnija je nego ikada
Pritisak može postati još jači kada je riječ o vladinim tijelima koja bi navodno trebala poštovati pravo odabira spola. Walt je tek nakon 30 godina i osam do deset pokušaja uspio nagovoriti jednog suca u Kaliforniji da vrati riječ „muškarac“ na njegov rodni list. Unatoč svemu tome, transrodni lobi odlučno tvrdi da Walt ustvari nikada nije bio transrodna osoba! Ipak, začudo, oni prihvaćaju njegovu dijagnozu disocijativnog poremećaja identiteta.
Bi li transrodni lobi dopustio osobama s rodnom disforijom da potraže terapiju koja istražuje psihološki uzrok disforije?
Ovo je ključno pitanje: bi li ljudi koji optužuju Walta dopustili drugima da prime tu istu terapiju koja bi im pomogla da shvate je li njihova rodna disforija dio nekog drugog popratnog poremećaja? Na kraju krajeva, kada tvrde da Walt „nikada nije bio transrodna osoba“, oni često ističu i prihvaćaju njegovu dijagnozu disocijativnog poremećaja. Upravo je to i objavila organizacija Media Matters u svom članku koji je gore naveden.
Dakle, bi li oni dopustili osobama s rodnom disforijom da potraže terapiju koja stvarno istražuje psihološki uzrok disforije te bi li zatim dopustili liječenje njihovog poremećaja, što bi zapravo moglo otkloniti njihovu rodnu disforiju bez prijevara i operacija?
Jasno je da ne bi to dopustili, jer je to oprečno tvrdnji trans aktivista da postoje slučajevi u kojima je ženski mozak zarobljen u tijelu muškarca i obrnuto. Prava kognitivna terapija mogla bi srušiti tu kuću od karata.
Zabrana takozvane konverzijske terapije zapravo je zabrana svih terapija razgovorom koje se protive samostalnoj dijagnozi rodne disforije. Bilo koji liječnik koji propitkuje bolesnikovu želju o promjeni spola riskira gubitak svoje liječničke dozvole ili još gore.
Ako pacijent postavlja liječniku pitanja koja ga muče, on se ne smije ni pozabaviti tim pitanjima bez stavljanja svoje dozvole i posla u opasnost jer definicija „konverzijske terapije“ nije baš sasvim jasna. To ovisi o trans aktivistima i njihovoj legislativnoj mašineriji. Psihoterapeuti postaju sve više svjesni da su sada zakonski obvezni prihvatiti svaku samostalno postavljenu dijagnozu rodne disforije ili će morati snositi pravne posljedice.
Osobe koje vraćaju svoj prvotni spol su na putu kući
Kada kažemo da se netko „vraća kući“ u poetskom smislu, ne govorimo o zlostavljanjima ili disfunkciji koju je osoba možda doživjela, što je i dovelo do rodne disforije. Biti „kući“ jednostavno znači imati osjećaj da se nalaziš na pravome mjestu, ispunjavati onu svrhu koju ti je Bog povjerio u tijelu koje ti je dao. To znači osjećati se ugodno u vlastitoj koži, što ti daje mogućnost da promatraš svijet izvana umjesto da budeš stalno zarobljen u vlastitim mislima.
Ako čovjek ne osjeća tu radost ili ju je davno izgubio, javlja se druga vrsta disforije. Možemo reći da je to čežnja za povratkom kući.
Kada postanemo dovoljno zreli, shvatimo da se radost i avantura ne moraju nužno nalaziti na nekom nepoznatom mjestu. Kada tragate za onime za čime čezne vaše srce, da parafraziram Dorothy iz Čarobnjaka iz Oza, možete mnogo toga otkriti i u vlastitom dvorištu.
U stvari, vjerojatno je čak i uzbudljivije otkriti pravu istinu o sebi umjesto traganja za zlatom lažnoga sjaja dok se pretvaraš da si netko drugi i onda prisiljavaš sve druge oko sebe da podilaze toj personi. To je vrlo zamorno.
Radost pobjeđuje žalost
Koliko god se povratak na staro možda činio zastrašujućim, jednom kada netko poput Heyera, koji je prošao kroz sve to, dokaže da ta mogućnost postoji, ona pruža neopisivu radost, bez obzira na tjelesnu deformaciju ili potrošene godine.
Odjednom shvatite, poput Dorothy, da doista nema mjesta kao što je dom.
Trent je objasnio ovo napisavši da se veoma raduje što će mu se odstraniti umetci u grudima i što će ponovno vratiti mušku odjeću u svoj ormar: „Jedva čekam da ponovno postanem ono što uistinu jesam!“ Također je dodao: „Duboko ispod šminke i ženske odjeće skrivao se maleni dječak koji je nosio rane traumatičnih događaja iz djetinjstva i on je želio postati poznat. Pokazalo se da je život u tijelu žene bila samo krinka, a ne put do ozdravljenja.“
Takvi pokušaji prikrivanja analogni su pokušajima posezanja za fatamorganom. U ovom slučaju možemo reći da je to bila fatamorgana koja je izgledala poput duge. Osobe koje se kaju zbog promjene spola su poput Dorothy – i svih nas – koja sjetno pjevuši u potrazi za mjestom „iznad duge“ gdje sve brige nestaju. No duga sve više iščezava što joj prilaziš sve bliže. I ona je prolazna, nestaje ovisno o različitim uvjetima.
Odjednom shvatite, poput Dorothy, da doista nema mjesta kao što je dom. Napokon možete vidjeti čaroliju i toplinu u onome što se naizgled čini običnim. No oni koji žale zbog promjene svog spola najprije trebaju izaći iz izolacije i osamljenosti koju im je nametnula kultura koja odbacuje njihovo stanje.
Walt kaže da im je, kao i njemu, potrebna podrška na tom putu: „Osobama koje žale zbog promjene spola i žele se vratiti na staro potrebni su ljudi koji će im dati snagu za taj put – ljudi koji će biti spremni saslušati ih s ljubavlju, koji će im govoriti lijepe riječi, koji će im pružati emocionalnu, pravnu i financijsku pomoć te koji će ih bodriti na njihovu povratku kući.“
Knjiga Trans Life Survivors služi kao putokaz koji će im pomoći da se vrate kući.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
