Kriza u Venezueli eskalira, a svijet je podijeljen oko ove, prije svega zbog nafte, važne države Latinske Amerike. S jedne strane stoje Sjedinjene Države, Brazil, Kanada, Australija, najvažnije zemlje EU, te veći broj država Latinske Amerike koje podržavaju promjene u Venezueli, dok s druge strane stoje Rusija, Kina, Iran, Turska i druge zemlje daju podršku socijalističkom (filokomunističkom) vođi Maduru, nasljedniku ljevičara Huga Chaveza.
Upravo u nafti treba tražiti razlog zašto je Venezuela danas, ekonomski i politički tu gdje jest – pred kaosom i neizvjesnom budućnosti. Uvjereni da je moguće kvalitetno živjeti samo i isključivo od proizvodnje i izvoza nafte i eksploatacije prirodnih resursa, u Venezueli nisu ulagali niti u jednu drugu granu privrede. No kad je 2014. došlo do naglog pada cijena nafte na svjetskim tržištima, socijalizmom već načeta ekonomija Venezuele je jednostavno kolabirala. Nestašica je bilo i prije, i praznih trgovina, no stvari su već dugo išle iz zla u gore i prije naftnog šoka.
Nafta čini 90% venezuelanskog izvoza. Ona pomaže financiranju državnog proračuna i osigurava priljev inozemnog novca, nužnog za uvoz mnogih proizvoda, a uvozi se gotovo sve: od toaletnog papira do obuće i odjeće. Industrijska proizvodnja gotovo je uništena na uštrb pokušaja spašavanja posrnule naftne proizvodnje i zaustavljanja smanjenja njezinog izvoza.
Inflacija je počela, na nama poznati jugoslavenski način iz 80-ih, razdirati Venezuelu te je u godinu dana 2016. skočila na 946%, dok je BDP u samo četiri godine pao za 35%. Hrana i osnovne medicinske usluge postale su nepristupačne za većinu stanovništva, a broj ubojstava je porastao za gotovo 20%.
Danas je inflacija u Venezueli dva milijuna posto!
Sve to je počelo eskalirati dolaskom Madura na vlast, premda je taj put bio utaban za vrijeme ‘demokratskog komunista’ Huga Chaveza. Zlatno doba Venezuele iz početka 2000-ih kada su rasle cijene nafte u svijetu doista je dovelo do brojnih socijalnih poboljšanja u zemlji, ali opasnost je bila: što ako cijene nafte padnu?
A to se dogodilo, rekli smo, 2014. godine.
Svjetske sile u prijeporu i sukobu oko Venezuele
Predsjednik SAD-a Donald Trump, potpredsjednik Mike Pence i državni tajnik Mike Pompeo objavili su prošli tjedan priopćenje da priznaju Juana Guaidoa, predsjednika parlamenta, kao novog predsjednika Venezuele, rekavši kako će SAD poduzeti sve diplomatske i ekonomske mjere potrebne za potporu prijelazu na novu vladu. Kanada je priopćila kako priznaje Guaido kao privremenog predsjednika, a britanski ministar vanjskih poslova Jeremy Hunt nazvao ga je “pravom osobom” koji bi Venezuelu mogao potjerati naprijed u ekonomskom i demokratskom smislu.
Na drugoj strani ruski dužnosnici nazvali su taj potez “državnim udarom” kojeg je, prema njima, u sjeni organizirao SAD.
SAD i Rusija već su dugogodišnjem u sukobu oko građanskog rata u Siriji (i Ukrajini), a venezuelanska kriza može dodatno povećati napetosti između dvije najveće svjetske sile. “Pokušaj uzurpacije moći u Venezueli smatramo nečim što je u suprotnosti i krši temelje i načela međunarodnog prava”, izjavio je Dmitrij Peskov, glasnogovornik predsjednika Vladimira Putina.
Venezuela je zemlja koja je važna iz više razloga (geoplitička borba za dominaciju u Latinskoj Americi), a svakako jedan od najvažnijih je da ima najveće zalihe nafte na svijetu. Nonsens je taj da pod Madurom proizvodnja sirove nafte pala, a to znači da to uzrokuje i posljedice na globalnoj razini, kao i sama politička nestabilnost koja u Venezueli kulminira ovih dana.
A Rusija je zauzela u proteklom periodu poseban interes za Venezuelu, kao svoju stožernu političko-ekonomsku uporišnu točku geopolitike u Latinskoj Americi. Prošlog mjeseca Rusija je poslala u Venezuelu dva nadzvučna nuklearna bombardera tipa Tu–160 na nekoliko dana, što se smatralo navještajem moguće dugoročne ruske vojne prisutnosti u toj zemlji, ali i znak da se događaju tektonske promjene na političkoj karti Južne Amerike (od kojih je jedna izuzetno značajna i izbor Bolsonara u Brazilu).
Rusko-američki odnosi napetosti glede Venezuele traju već dulje vremena, a to je bilo potvrđeno i na predsjedničkim izborima u toj državi u svibnju 2018. godine, kao i godinu dana ranije na parlamentarnim izborima. I tada je došlo do izuzetno napetih odnosa na relaciji SAD- Rusija, te međusobnih optužbi o miješanju u unutrašnje stvari ove države.
I kinesko ministarstvo vanjskih poslova također je izrazilo stav protiv miješanja Washingtona u Venezueli. Saveznici Pekinga, uključujući Iran i Siriju, slijedili su taj primjer.
Druga stana medalje i tone li zemlja u kaos?
No, postoji i druga strana medalje: u posljednjem desetljeću, Kina je Venezueli dala 65 milijardi dolara kredita, novca i ulaganja. Venezuela Kini duguje više od 20 milijardi dolara. Jedina kineska nada za otplatu, ali i jaču važnu financijsku prisutnost u toj zemlji, leži u Venezueli koja pojačava proizvodnju nafte, iako se čini da niske cijene nafte i ekonomija čine vrlo neizvjesnim takav ishod. I ruska državna naftna tvrtka Rosneft uložila je, također, mnogo u Venezuelu, a njen izvršni direktor Igor Sechin posjetio je Caracas u studenom, pritišćući Madurovu vladu da ispuni svoje obveze prema svojoj tvrtki. Rusija, veliki proizvođač nafte, sama kupuje naftu od državnog venezuelanskog poduzeća PDVSA, a Sechin je navodno otišao u Caracas kako bi izrazio zabrinutost zbog Venezuele koja je zaustavila isporuke nafte. Procjenjuje se da je Rusija u Venezueli uložila najmanje 17 milijardi dolara u zajmove i investicije otkako je Maduroov populistički prethodnik Hugo Chavez došao na vlast 1999. godine.
I druge države Latinske Amerike ne gledaju mirno na događaje u Venezueli. I susjedna Kolumbija, premda se javno ogradila od mogućnosti potpore vojnoj intervenciji izvana, kao i Brazil priželjkuju smjenu režima. Usprkos javnim i deklarativnim izjavama neki čak postavljaju i opcije mogućeg vojnog uplitanja, možda skrivenih operacija vojne podrške smjeni Madura, iz te dvije države.
Posljednje desetljeće stvari se iznova mijenjaju pa Kina i Rusija traže svoje mjesto na globalnoj međunarodnoj pozornici. A to je ono što Washington želi spriječiti ukoliko je moguće, ili, ukoliko nije, barem maksimalno ograničiti. A Venezuela je samo jedno od globalnih polja bojišnice uvjetno rečeno novih suparnika – Istoka i Zapada.
Stvari u Venezueli su takve da se SAD tamo neće neposredno vojno miješati, ali će, to je sasvim sigurno, dati svu političku, financijsku i logističku potporu tamošnjoj oporbi. S obzirom na teško gospodarsko stanje u zemlji za vjerovati je kako ta revolucija lako može dovesti do smjene vlasti.
Može li to dovesti do velikih nemira, sukoba njegovih pristaša i oponenata, a možda i sveopćeg kaosa građanskoga rata?
Ono što je sigurno, u slučaju sukobi eskaliraju, te čak izbije građanski rat u Venezueli, i da vojska, kako je potvrdio i ministar obrane, ostaje lojalna Maduru, moguće je da dođe do velikog krvoprolića u zemlji. U slučaju daljnje eskalacije oporba pojačati pritiske prema Maduru, pa i nasilnim akcijama, kako bi izazvali međunarodnu osudu Madurove vlade i njen pad. Međutim, teško da pristaše Guaida imaju sposobnost sami preuzeti vlast ako vojska ostane lojalna Maduru.
Situacija u Venezueli je krajnje neizvjesna, a svjetski igrači pletu svoju interesnu mrežu oko Venezuele – je li zemlja na rubu građanskog rata?
Tekst se nastavlja ispod oglasa
