Francuska povjesničarka: Rat u Ukrajini ‘proizlazi iz Narančaste revolucije, ponižavajućeg iskušenja za Putina’

Godinu dana nakon rata koji je Rusija pokrenula protiv Ukrajine, France24 pobliže se bavi antizapadnom retorikom koju je predsjednik Vladimir Putin koristio da opravda sukob, a koja ima korijene u događajima s početka 2000-ih, prema povjesničarki Françoise Thom, stručnjakinji o postkomunističkoj Rusiji koja se prisjetila Narančaste revolucije.

>Svaki put kada Europljani sami sebi nametnu ekološke diktate, SAD ispruži ruku i dobije ček

Dana 24. veljače 2022., dok je Putinov govor emitiran na televiziji, ruske trupe su prodirale na ukrajinski teritorij, započinjući najvažniju vojnu operaciju na europskom tlu od Drugog svjetskog rata. Tijekom svog govora, ruski predsjednik pokušao je opravdati invaziju brutalnom tiradom protiv vlade u Kijevu, koju je opisao kao “neonacističku”, i protiv percipirane prijetnje koju NATO i SAD predstavljaju Rusiji.

Ova retorika, daleko od toga da je nova, datira još iz revolucije na Majdanu u Ukrajini 2014. i Narančaste revolucije 2004., prema povjesničarki Françoise Thom, stručnjakinji za postkomunističku Rusiju. U nastavku prenosimo intervju s njom.

1 od 8

U veljači 2022. Putin je opravdao invaziju na Ukrajinu navodeći potrebu da se Rusija zaštiti od NATO-a i Zapada. Kada je Kremlj prvi put upotrijebio ovu retoriku?

Françoise Thom: Protuzapadna retorika Vladimira Putina je dugotrajna. Promjenu u diskursu Kremlja možemo datirati za vrijeme obojene revolucije između 2003. i 2004. U to je vrijeme val antikorupcijskih i prodemokratskih liberalnih pokreta zahvatio nekoliko postsovjetskih država, naime Gruziju – Revolucija ruža – i u Ukrajinu gdje se dogodila Narančasta revolucija 2004. godine.

Po mom mišljenju, rat koji je u tijeku proizlazi iz Narančaste revolucije, koja je bila ponižavajuće iskušenje za Putina. Kandidat kojeg je podržavao, Viktor Janukovič, izgubio je glasove javnosti od proeuropskog kandidata, Viktora Juščenka, na izborima 2004. godine. Taj je ishod bio šamar za Putina i razvio je intenzivnu mržnju prema Ukrajini i njezinom narodu. Tumačeći razvoj događaja kao rezultat uplitanja SAD-a, bivši agent KGB-a vidio je spletke SAD-a kao jedini razlog gubitka njegovog kandidata.

Putinova paranoična retorika pustila je korijenje od tog trenutka. Kao što je ilustrirao ideolog Kremlja Vladislav Surkov u tekstu iz 2004.: “Neprijatelj je pred našim vratima, moramo braniti svakog Rusa i svako kućanstvo od Zapada”.

Tijekom Münchenske sigurnosne konferencije 2007. Putin je izazvao Zapad, posebice SAD. Zatim je nastavio pokretanjem reforme ruske vojske 2008. Rat protiv Ukrajine stoga ima vrlo stare korijene. Daleko od improvizacije, trenutačni sukob dio je šireg konteksta povezanog s ruskim sukobom sa Zapadom.

Američke zaklade bile su prilično aktivne u Ukrajini i Gruziji 1990-ih i 2000-ih. Koja je njihova uloga koju je Putin osudio?

Doista, postojale su američke zaklade koje su djelovale u Ukrajini, kao i u Gruziji tijekom obojenih revolucija. Cilj im je bio obučiti novu generaciju rukovoditelja, od koje se očekivalo da će naslijediti aparatčike iz sovjetske ere. Međutim, ne bismo ih trebali vidjeti kao manifestacije vanjske politike SAD-a: nisu se nužno uskladili s političkom agendom sadašnjeg predsjednika.

Kako bi se izgradio početni blok za razvoj političkih stranaka temeljenih na liberalizmu, uloga koju su te zaklade imale tijekom obojenih revolucija bila je uglavnom strukturirana oko promicanja različitih alata izborne kampanje i organiziranja na terenu među tim novim elitama. Unatoč tome, pobune koje su se dogodile između 2003. i 2004. definitivno nisu bile dirigirane: stanovništvo je bilo razjareno postkomunističkom korupcijom, a elite su bile podijeljene.

Putin, koji je optužio zaklade za antiruske tendencije koje nisu nužno istinite, time je jako preuveličao njihovo sudjelovanje u obojenim revolucijama. Uglavnom su nastojali pružiti ruku pomoći uspostavljanju liberalnih demokracija deset godina nakon pada Berlinskog zida.

Kakav je odnos između Kremlja i EU? Je li aneksija Krima 2014. označila prekretnicu?

Godine 2013. udruženje koje je Europska unija predložila postsovjetskim zemljama, odnosno Ukrajini, pokrenulo je bure baruta. Projekt se sukobio s Putinovom željom da integrira Ukrajinu u carinsku uniju, Euroazijsku ekonomsku uniju (EEU), koju vodi Rusija.

Putin nastoji izgraditi veliki europski prostor, od Bresta do Vladivostoka, gdje Rusija može uspostaviti svoju nadmoć dok istovremeno raspršuje utjecaj SAD-a. Godine 2013. tadašnji ukrajinski predsjednik Janukovič, pod pritiskom Kremlja, odbacio je sporazum o pridruživanju EU i odlučio se za pridruživanje EEU-u. U Ukrajini su izbili masovni prosvjedi koji su 2014. doveli do Majdanske revolucije, pobune koju je Janukovič pokušao potisnuti, ali nije uspio. On je pobjegao i na vlast je došla nova vlada koju je Putin označio kao nacističku.

Putin je anektirao Krim nekoliko dana kasnije, tvrdeći da je tu obranio Rusiju od NATO-a i da je Krim uvijek bio ruski unatoč prijenosu Ukrajini 1954., što je pogreška koju je, kako je rekao, počinio tadašnji čelnik SSSR-a Nikita Hruščov. Putin je također pokušao osvojiti južnu i istočnu Ukrajinu, ali se morao zadovoljiti s dvije separatističke enklave na istoku. Oružani sukob okončan je ratifikacijom sporazuma iz Minska 5. rujna 2014. godine.

Uz neprijateljstvo Kremlja usmjereno prema SAD-u, Putin nastoji ponovno pokrenuti Hladni rat, ali ovaj put s drugačijim ishodom, koji bi vratio Rusiju na vlast. U tom pogledu, Putinov antieuropski diskurs prvenstveno je posljedica veza između EU i SAD-a i NATO-a.

Sve do veljače 2022. Putin nije Europu smatrao stvarnim političkim pitanjem, već predmetom spora sa SAD-om. Mislio je da pokorava regiju oslanjajući je na ruski plin, što je funkcioniralo sve do invazije na Ukrajinu tog mjeseca. Putinov diskurs u odnosu na Europu postao je sve neprijateljskiji jer je u veljači postalo očito da se kontinent zbija oko NATO-a.