Genocid u Ruandi – 100 dana pokolja i milijun žrtvi: Namjera naroda Hutua za potpunom eliminacijom manjinskog Tutsija

Ruanda obilježava 25 godina od početka genocida u kojem je pretežno stradala manjinska etnička skupina Tutsi. Službeni podaci objavljeni od strane Vlade Ruande procjenjuju da broj žrtava genocida iznosi 1 milijun i 174 tisuće u samo 100 dana, što bi značilo 10 000 ubijenih svaki dan, 400 svaki sat, sedam svake minute.

Procjenjuje se da je oko 300.000 Tutsija preživjelo genocid. Tisuće udovica, od kojih su mnogi bile podvrgnute silovanjima, sada su HIV-pozitivne, a pojavilo se oko 400.000 siročadi.

Međunarodna zajednica i UN nose težak teret zbog izostanka reakcije na sprječavanje masakra. 21. travnja 1994., u doba najvećih pokolja u Ruandi, UN je do donio odluko o smanjenju broja mirovnih trupa na svega 270 ljudi, premda je u trenutku otpočinjanja genocida bilo čak 2500 UN vojnika u Ruandi. Stručnjaci tvrde kako se zločin mogao spriječiti intervencijom svega 5 000 mirovnih vonjih trupa međunarodne zajednice. Mnoge države, među kojima i vrlo utjecajne u Ruandi kao Francuska, Belgija i SAD, odbile su spriječiti genocid koji se događao pred očima svijeta.

Sukob koji je doveo do katastrofalnog broja žrtava ima pozadinu još za vrijeme kolonijalnog belgijskog vladanja koje je unijelo dublje podjele unutar zajednice.

Po čemu se razlikuju Hutu i Tutsi?

Ruandsko stanovništvo podijeljeno je prema zanimanju u skupine Hutue (84%, uglavnom ratari), Tutsije (15%, stočari) i Twa (1% koji se bave lončarstvom i lovom).

Najstariji stanovnici Ruande su preci danas malobrojnog pigmejskog naroda Twa. U prvom tisućljeću u Ruandu se vjerojatno iz kongoanskih šuma, proširio narod Hutu donoseći nove poljoprivredne tehnologije.

U srednjem vijeku u Ruandu su se sjevera doselili nilotski Tutsi čije je tradicionalno zanimanje stočarstvo za razliku od ratarskih Hutua. Tutsi su zagospodarili prostorom i utemeljili kraljevstvo u kojem su činili aristokraciju. Preuzeli su bantu jezik (kojim govore plemena tzv. ‘Crne Afrike’), ali nisu se stopili s većinskim Hutuima, od kojih se razlikuju i po nekim tjelesnim svojstvima (viši su i svjetlije puti).

Ruanda je tijekom 19 stoljeća bila njemačka, a nakon Prvog svjetsko rata i belgijska kolonija koja je za ostvarivanje svoje politike prisilnog rada i visokih poreza unovačila više slojeve Tutsija koristeći ih kao posrednike, što je pojačalo podjelu između dva naroda.

Većinski Hutui postaju dominantna politička snaga

Reformskim procesima koji su izjednačili pravo glasa Hutui su stjecali sve više političkih prava. Nakon atentata na kralja Mutaru III. 1959. godine i bijega posljednjeg kralja Kigerija V. u Ugandu nestala je monarhija Tutsija i većinski Hutui postali su dominantna politička snaga u neovisnoj ruandskoj republici, proglašenoj 1962. godine. Prvi predsjednik bio je Grégoire Kayibanda. Tada je od tih izbjeglica formirana Ruandska domoljubna frona (RPF).

Nacionalistička stranka naroda Hutu Parmehutu je 1959. izazvala socijalni revolt koji je bio temelj za stvaranje republike kojom će dominirati Hutui. To je bio uzrok prve faze Ruandanskog građanskog rata u kojem je ubijeno 20 000 Tutsija, a 200 000 je napustilo zemlju. Tada je od tih izbjeglica formirana Ruandska domoljubna frona (RPF).

Tutska izbjeglička dijaspora je do kraja osamdesetih bila dobro organizirana i vojno i politički te je započela iz svojih baza u Ugandi s napadima protiv ruandske Vlade u kojoj su glavnu riječ imali Hutui. Vlada je odgovorila progonom Tutsija. Borbe su se nastavile do 1992. godine kada je potpisan sporazum u Arushi u Tanzaniji.

Početak sukoba

6. travnja 1994. zrakoplov koji je prevozio predsjednika Ruande Juvénala Habyarimanu (Hutua) i Cypriena Ntaryamiru, predsjednika Burundija (također iz naroda Hutu), oboren je pri slijetanju u Kigaliju, pri čemu su svi putnici poginuli. Ekstremisti naroda Hutu optužili su Tutse i iskoristili napad za početak stravičnog genocida.

Kasnija istraga Vlade u Ruandi otkrila je da su za pad krivi Hutu ekstremisti unutar vojske Ruande.

Sam genocid je počeo u roku od nekoliko sati Habyarimanine smrti, između ostalog smaknuli su oporbu, suce, novinare i odvjetnike.

Genocid je zaustavljen nakon što su RPF i njegov vođa Paul Kagame srušili Vladu i preuzeli vlast. Bojeći se osvete Tutsija, više od 2 milijuna Hutua napustilo je zemlju, ali su se mnogi u međuvremenu vratili. Neki hutuski paravojni odredi i dalje se nalaze u istočnom DR Kongu.

‘Ili ste sudjelovali u masakrima ili ste sami masakrirani’

Zločin su počinile dvije ekstremističke organizacije naroda Hutu: Interahamwe i Impuzamugambi. Osim Tutsija, oko 10% žrtava čine i pripadnici naroda Hutu koji su im se suprotstavljali.

Gerard Prunier procjenjuje da je tijekom prvih šest tjedana, možda do 800.000 Ruanđana, što predstavlja pet puta veću stopu nego u vrijeme holokausta u nacističkoj Njemačkoj.

Krizni odbor, na čelu s Theonesteom Bagosorom, preuzeo je vlast u zemlji nakon Habyarimanine smrti i bio je glavni organ za provođenje genocida. Bagosora je odmah počeo izdavati naloge za ubijanje Tutsija.

Većina žrtava je ubijeni u svojim selima ili gradovima, često od svojih susjeda i suseljana. Paravojska je obično ubijala žrtve mačetama, iako su neke vojne jedinice koristile puške. Hutu bande su tražile žrtve koje su se skrivale u crkvama i školskim objektima, te ih masakrirali. Lokalni dužnosnici i radio pod pokroviteljstvom Vlade poticao je obične građane na ubijanje svojih susjeda, a oni koji su to odbijali često su ubijani na licu mjesta. “Ili ste sudjelovali u masakrima ili ste sami masakrirani”.

UN-ov specijalni izvjestitelj Rene Degni-Segui istaknuo je: “Silovanje je bilo sustavno i korišteno je kao oružje”.

Mnogi od preživjelih zarazili su se HIV-om, jer su tijekom sukoba, Hutu ekstremisti oslobodili stotine pacijenata koji su bolovali od AIDS-a iz bolnice, i formirali “odrede za silovanje.” Namjera je bila zaraziti i izazvati “sporu, neumoljivu smrti”, a Tutsi žene su također bile meta s namjerom uništavanja njihove reproduktivne sposobnosti. Muškarce su sakatili i hvalili se plijenom.

Posljedice vidljive i danas

Genocid je imao trajan i dubok utjecaj na Ruandu i susjedne zemlje, što uključuje izbjegličke krize, rat u Kongu, veliki broj oboljelih od AIDS-a, osakaćenih, uništeno gospodarstvo, infrastrukturu, ali i pravosudni sustav, jer je pobijena većina sudaca i odvjetnika.

Sveprisutno korištenje silovanja kao oružja izazvalo je širenje HIV infekcije, uključujući bebe rođene kao produkt silovanja novozaraženih majki; u mnogim domaćinstvima bila su djeca bez roditelja ili udovice.

Uništenje infrastrukture i teška depopulacija zemlje osakatila je gospodarstvo, što novoj vladi predstavlja prepreku za postizanje gospodarskog rasta i stabilizaciju. Vojna pobjeda RPF te postavljanje njihove Vlade nagnala je mnoštvo Hutua na bijeg u susjedne zemlje, posebice u istočni dio Zaira (sada Demokratska Republika Kongo), gdje su se Hutui koji su činili genocid počeli pregrupirati u izbjegličkim kampovima uz granicu s Ruandom.

Iako ne postoji konsenzus, broj stradalih se procjenjuje na preko milijun.

“Ono što je važno za zapamtiti je da je došlo do genocida. Tu je bio pokušaj eliminiranja Tutsija – muškaraca, žena i djece. – I da se izbriše sjećanje na njihovo postojanje”, navodi James Smith iz Aegis Trusta.