LGBTIQ i ‘liberalizam u ostavci’

LGBTIQ je najradikalniji sustav ideja u glavnoj političkoj struji zapadnih demokracija – toliko radikalan da postaje veoma teško govoriti o političkom centru jednom kad se i on nađe inficiran ovim sklopom dosad iznimno uspješnih društvenih reformi. Međutim, koliko je tu izvorno posrijedi gola politika? Može li biti da je u pitanju nešto dublje od političke ideologije?

U nastavku ćemo nastojati pokazati, na primjeru odnosa LGBTIQ i liberalnih političkih ideja, da je odgovor na to pitanje nedvosmisleno: da.

Je li LGBTIQ politička ideologija?

LGBTIQ nije dobro jednoznačno i bez ostatka kvalificirati “liberalizmom” kao uostalom i bilo kojom sličnom političkom etiketom poput “ljevice”, “progresivizma” i slično, ne zbog toga što bi najuspješnija politička ideja moderne bila nevina, nego ponajprije zato što je LGBTIQ nešto previše jednostavno i istodobno previše slojevito, pa da bi mogli govoriti o isključivo političkoj ideji.

Naime, politička ideja može djelovati samo pod pretpostavkom njezine povijesne geneze, a to je splet okolnosti koji nitko ne može do kraja razmrsiti; nitko nije 100% liberal, jer nitko nije 100% slobodan biti u skladu s čistom idejom liberalizma. Stoga sve moderne političke ideje imaju svoje povijesno, pa nerijetko i zemljopisno porijeklo i često se događa da presađivanje jedne političke teorije u sasvim drugačiji kontekst proizvede veoma neobične posljedice.

Primjerice, na Zapadu desni liberali povezuju ili identificiraju LGBTIQ s marksizmom. To nije potpuno promašeno, jer polazna točka marksizma, barem na teorijskoj razini, doista jest sistematska promjena svijeta u skladu sa sustavom ideja, što korespondira osnovnom LGBTIQ načelu. Međutim, gdje god da je zaživio, marksizam je dijelom mutirao u karikaturu neke predmoderne političke zajednice, specifične za dani prostor. To je znak da nitko nije 100% marksist, jer i marksizam ipak nije čista ideja, nego pokušaj da se povijest zauzda na određeni način.

Marksizam i LGBTIQ

U tom je pogledu domaće iskustvo odličan primjer kako se u praksi dogodi obratna stvar: povijest zauzda političke ideje. Primjerice, ovdje smo umjesto tehnološki razvijenog socijalističkog društva u kojem je odumrla potreba za državom, u stvarnosti imali kastinsku državu sastavljenu od partije (oratores), vojske (bellatores) i “radnih ljudi i građana” (laboratores) kojoj je i 10 godina nakon smrti predsjedavao uniformirani vođa kojem su se pak pjevale novokomponirane epske pohvalnice. Karl Marx je prezirao Slavene i uopće sve narode istočnije od granica germanofone Europe, dijelom upravo zbog toga što je buduće socijalističko društvo zamišljao kao visoko razvijenu tehnološku civilizaciju, koja ima materijalne pretpostavke za odvojiti se od društva s makar i samo kvazi-tradicionalnom hijerarhijom, kakvo smo upravo opisali.

Možete li onda zamisliti kako mu je danas u paklu, kad mu puste “Druže Tito ljubičice bijela”?

Marksizam je bio namijenjen razvijenom Zapadu, a skončao je, barem u ovom dijelu Europe, u slavenskoj turbo folk epici, jer on je zaživio tek kao sudbina onih na začelju modernosti. U tom smislu je zanimljivo to da su danas upravo oni otporniji na LGBTIQ od razvijenijih društava zapadne Europe.

No kad je u pitanju LGBTIQ, čini se kako se ne može biti progresivan malo ili puno – može se biti ili za ili protiv. Gdje god se implementira LGBTIQ politika, ona se mora prihvatiti na isti način i, doista, kad prožme neko društvo, ona ga, u tom pogledu, učini istim ostalima.

LGBTIQ i liberalizam

Ako, dakle, LGBTIQ u osnovi nije politička ideja, o čemu je onda riječ? Odgovor na to pitanje je jednostavan, ali samim tim niti malo lak za razumjeti. Naime, LGBTIQ je oblik metafizike.

Što to znači pokazat će nam primjer liberala koji se bezuspješno nastoje othrvati LGBTIQ idejama i ostati pritom liberalni.

Osvrnut ćemo se na jedan podcast koji danas na anglofonom dijelu interneta slovi, zajedno s Jordanom Petersonom i ostalima, za “osovino otpora woke ludilu”. Riječ je o podcastu “Triggernometry” koji uređuju dvojica britanskih komičara. Međutim, kad se osvrnemo na podnaslov epizode koja nas ovdje zanima, a u kojoj autori razgovaraju s irskom novinarkom Helen Joyce o “transrodnoj revoluciji”, gdje stoji: “Oni nastoje sterilizirati gej klince!” – a gdje se ‘oni’ odnosi na transrodne aktiviste, nepristran promatrač se mora zapitati: Jesu li i Joyce i voditelji udareni mokrom krpom?

Naime, sukus njihovog razgovora o opasnosti transgender pokreta je u tome da on ugrožava čin slobodnog izbora. Taj je čin, bez obzira na to što se bira, ako ga donosi autonomna jedinka, nešto neupitno dobro. Stoga je jedini razlog zbog čega postoji društvo učiniti pojedinca i njegove autonomne izbore sigurnima. Transrodni aktivisti i njihovi simpatizeri prekoračili su tu granicu kad su počeli inzistirati na tome da “spolna orijentacija” ne znači ništa, nego su “gej klinci” oni kojima je pri rođenju ‘pripisan pogrešni rodni identitet’, pa im treba ‘pomoći’ promijeniti ga, nerijetko operativnim putem, što im uništava spol ‘pripisan pri rođenju’, odnosno genitalije, ostavljajući ih sterilnima.

Raskol između LGB i TIQ

Time smo ocrtali granice liberalne političke ideje koju Joyce i njezini sugovornici bez ostatka prihvaćaju i primijenjuju u borbi protiv transgender revolucije. Oni vjeruju kako je LGB dio skraćenice prihvatljiv, dok je TIQ dio neprihvatljiv, ne zbog toga što se jedan temelji na istini, a drugi ne, nego zato što drugi narušava liberalno načelo nepovredivosti autonomije pojedinca.

No ako netko osjeti da ga LGBTIQ kamenčić u cipeli počinje žuljati tek kad se krene, citiram, “sterilizirati gej klince”, bez da on iti jednog trenutka promisli o apsurdnosti te rečenice, onda je taj netko, realistično gledajući, bespovratno otišao preko ruba kako pameti tako i liberalizma.

Naime, potpuno je bjelodano da je homoseksualnost ipso facto sterilna, te da je sasvim svejedno jesu li “gej klinci” fizički sterilizirani ili nisu. U tom smislu je cijeli niz društvenih reformi, koje feministica Joyce i njezini suborci neupitno prihvaćaju i podržavaju, poput institucionalnog i pravnog izjednačenja istospolnih veza s brakom, jednako tako utemeljen na apsurdu, odnosno na laži, koliko i transrodnost. No za njih, kao liberale, to ne igra ulogu zbog toga što je načelo kojim određuju je li nešto dobro ili loše isključivo liberalno načelo autonomnog izbora. Ako je netko svojim izborom zadovoljan i time ne škodi drugome, onda je i njegov izbor valjan, bez obzira na istinu i laž.

Liberalizam i negativna sloboda

Mjera u kojoj liberalizam pogoduje LGBTIQ – a u tom smislu i nihilizmu iz kojeg je došao, u kojem ostaje i u koji se vraća – jest ta i samo ta da je svako načelo dobra i zla iznad čina izbora pojedinca u najboljem slučaju sekundarno. Ovdje smo, međutim, veoma daleko od najboljeg slučaja, jer je danas već sasvim bjelodano da radikalne reforme poput izjednačenja istospolnih veza s brakom nužno ukidaju instituciju braka, budući da počivaju na nepomirljivo suprotnim osnovama.

Kad kažem da je izbor pojedinca, bez obzira na to što se bira, neupitno vrijedan, mislim upravo to što kažem: riječ je o, za liberale s kakvima ovdje imamo posla, sakrosanktnom činu. Kad bi slučaj bio da je vrijednost individualnog izbora relativna prema bilo kakvom sadržaju izbora, stvar bi bila drugačija. No liberalizam u svom čistom obliku počiva isključivo na negativnoj slobodi od nečega, a ne slobodi za nešto.

A upravo je jedini razlog kojim se može opravdati istospolna veza koja simulira brak sloboda izbora bez obzira na sadržaj, jer je sadržaj “istospolnog braka” potpuni, bjelodani, kao kristal savršeni apsurd i to ukusno pakiran s ceduljicom na kojoj piše:”Ne otvaraj! Apsurdno!” U tom smislu se liberalizam, kao politička ideja, prije pokazuje kao metoda opravdanja LGBTIQ načela, a ne kao jedno od njih. On je pak od drugih političkih ideja pogodniji za tu svrhu, zbog svoje krajnje vrijednosne neutralnosti i negativnosti slobode koju zastupa.

Zbog čega liberalizam pogoduje LGBTIQ?

Zgražanje nad steriliziranjem adolescentskih homoseksualaca – po kojem kriteriju se uopće ustanovilo da su oni neupitno homoseksualci na stranu – izvođenje je dosljednog zaključka iz apsurdne pretpostavke, dakle mišljenje i govorenje laži. Liberalizam tu funkcionira samo kao način na koji se taj čin društveno opravdava i formalizira u temeljnom, nemogućem stavu potpune autonomije pojedinca.

Ako je izbor koji donosi autonomni pojedinac neupitna vrijednost, bez obzira na to što on bira nemoguće, onda govorimo o politici koja služi LGBTIQ načelima. No, koliko mi je poznato, ne postoji moderna politička ideja koja bi tako nešto mogla do kraja iznijeti, bez da se raspadne u ništa. A to je upravo ono što se danas, pred našim očima, zbiva s liberalizmom.

Helen Joyce i voditelji “Triggernometry” podcasta, čini se, misle da liberalna ideja može podnijeti apsurd točno do onog trenutka kad će ništavilo koje ona podupire baš njih troje ujesti za stražnjice. Onda će se reći, dosta je bilo. Više nećemo biti baš toliko liberalni. Može malo, ali nikako puno apsurda.

Međutim, osobitost je apsurda da on granice ne poznaje. Otud, izjednačavati istospolne veze s brakom i boriti se za pravo na plodnost homoseksualaca, a istodobno pokušati ograničiti slobodu izbora “transrodnih osoba” potpuno je besmisleno.

“Liberalizam u ostavci”

U tom smislu, onaj liberalizam kakav danas već i liberali vide kao smrtnu opasnost je, čini mi se, zapravo raspad liberalizma koji se odvija na liberalan način. Otud je lako pomisliti kako je posrijedi nešto što dolazi iz biti ove političke ideje. Međutim, ne bih rekao da je o tome riječ.

Liberalizmu je svojstven određeni potencijal za asimilaciju i širenje virusa kakav ne posjeduje ni jedna druga politička ideologija modernosti. Međutim, kako je modernost otišla u ropotarnicu povijesti na moderan način – bez traga, dakle – mi zapravo ne znamo s čim imamo posla.

Slično kao pojmovi ljevice i desnice, liberalizam više nije nešto intuitivno prepoznatljivo. Lijepljenje političkih etiketa danas je stoga veoma jalov posao .

Da si olakšamo stvari, nazovimo politiku koja najviše odgovara LGBTIQ načelu: “liberalizam u ostavci”. Dva su politička načela koja ta politika u teoriji i praksi mora ostvariti: prvo je apsolutna svetost izbora pojedinca, bez obzira na to što se bira, a drugo je sigurnost tog izbora.

Kult sigurnosti u suvremenim demokracijama

Kad se danas govori o “liberalizmu u ostavci”, često se zanemaruje koliko je u suvremenim društvima sigurnost bitna stavka. Dobrom dijelu ljudi je jasno kako je načelo slobode izbora rastvorilo granice stvarnosti, jer oni vide da se biraju nemoguće stvari, poput onih koje smo upravo opisali. No rijetko tko vidi kako istodobno sa slobodom izbora raste i prisila na prihvaćanje posljedica tuđe slobode izbora. Tko je pozorno promatrao mogao je to primijetiti u kontekstu COVID-19 krize i lockdown-a, gdje je represivnost mjera sigurnosti bila to veća što je društvo liberalnije.

Kad je LGBTIQ u pitanju, sigurnost plodova pojedinčeva izbora mora biti apsolutna: ako birate da se nalazite na nekom provizornom mjestu rodnog spektra, pa ste do pojasa žensko, a od pojasa muško, veoma teško ćete nagovoriti druge da od srca priznaju vaš očigledno suludi izbor.

No više od bilo koje druge moderne ideologije, liberalizam se osniva na uzajamnom priznavanju članova političke zajednice; u onoj mjeri u kojoj je za liberalizam sloboda izbora najvažnija politička sloboda, utoliko je priznavanje te slobode najvažnija politička dužnost. Stoga, koliko god izbor, recimo, “transrodne osobe” bio apsurdan, drugi ga moraju prihvatiti isključivo zbog toga što je to njezin izbor.

Sloboda i dužnost

Kako je kod ‘liberalizma u ostavci’ sloboda pojedinca da izabere čak i sama sebe apsolutna, jasno je onda kako je i dužnost drugih da njegov izbor priznaju apsolutna. Priznati dakle “transrodnoj osobi” ono što on/ona vjeruje da jest nije stvar slobodnog izbora, nego dužnosti.

Štoviše, sloboda “transrodne osobe”, kako bi polučila plodove – kako bi postala stvarna politička i društvena sloboda – mora biti priznata, a to povlači nužnost da se i sam jezik izmjeni do neprepoznatljivosti. Prigovor da to škodi, recimo, mojem slobodnom izboru ne izmišljanja novih zamjenica je irelevantan. Moja vezanost za hrvatski jezik i njegove zamjenice irelevantna je spram slobode nekoga za njega nevezanog da isti izmjeni, jer, za liberalizam u ostavci, negativna je sloboda jedino istinsko načelo: prihvaćanje jezika kakav jest izbor je danosti – dakle izbor nekog pozitivnog, postojećeg sadržaja, a to ograničava slobodu. Takav je izbor, dakle, u društvu ustrojenom prema LGBTIQ načelima, anatema.

U kojem točno trenutku liberalizam prelazi granice političke ideje i postaje “liberalizam u ostavci”, dakle samo tegleća marva pred-političkog načela poput LGBTIQ sistema?

On to postaje onda kad nepostojeći sadržaj izbora pokuša izvesti iz samog čina izbora.

Apsurdna sloboda

Otud dolazi ono, navodno prirodno, načelo da je svaki izbor pojedinca dobar, ako ne ograničava pravo drugog pojedinca na njegov vlastiti izbor. Dobro je, dakle, nešto potpuno negativno – ono prema čemu svi ostali – cijelo društvo – mogu biti indiferentni.

Kada tkivo liberalizma, kao političke ideje, metastaze nagrizu do te mjere, onda govorimo o “liberalizmu u ostavci”. Jer, kako vidimo na primjeru raskola unutar LGBTIQ, o kojem je ovdje zapravo riječ, ne postoji negativna sloboda koja pušta na miru drugu negativnu slobodu.

Helen Joyce i voditelji htjeli bi da njihovi izbori budu poštovani bez obzira na to što oni biraju. Ali to je nemoguće: ako ‘transrodna osoba’, odnosno muška žena želi biti jednaka rođenoj ženi, ne smije biti razlike između trans- i rođene žene. A njih troje biraju to ne priznati, ergo: oni ograničavaju trans- slobodu.

Liberalizam u ostavci je kraj liberalizma kao političke ideje i prakse, jer njegove implicitne pretpostavke razvija do apsurda.

Apsurd je kroz liberalizam u ostavci zaživio na sasvim poseban način; njega se gotovo bez iznimke prihvaća kao nešto sasvim normalno, bez ikakve prisile izvana. U tom smislu, poštovanje slobode izbora je netaknuto.

Izbor apsurda u suvremenoj se konstelaciji odvija na osnovi slobodne volje, bez prisile. To što se na tu slobodnu volju vrši utjecaj ne mijenja na stvari. Nema tog utjecaja koji može čovjeka spriječiti da uvidi kako A i ne-A ne mogu postojati istodobno i u istom smislu.

Nema povratka na staro

Doista ne vjerujem kako Helen Joyce misli da nju netko na apsurd sili. I doista, ona nemoguće pravo homoseksualaca na bračnu plodnost svojevoljno i zdušno zastupa; ona se osjeća pod pritiskom tek kad se to pravo na apsurd stane širiti preko granica koje je ona sama postavila i počne ugrožavati njezinu društvenu skupinu, odnosno feministice. To je dijelom i zbog toga što zahtjev za plodnošću muških istospolnih partnera ukida pravo žena  na pobačaj na zahtjev, što je osnovno dostignuće feminizma.

Problem kod negativne slobode je u tome što ona nema granice; problem kod subjekata negativne slobode je u tome što su oni, svaki za sebe, također neograničeni. Moja sloboda je ograničena tvojom slobodom već samim tim što ti nisi ja.

Društveni poredak u kojem djeluju Joyce i voditelji podcasta zajednica je samo po imenu; njihovo nastojanje da vrate vlastito društvo na “tvorničke postavke” samo je pokušaj da ga opet učine svojim. No, oni to mogu učiniti jedino tako da svoje protivnike iz njega isključe.

Kraj liberalne utopije

U unutarnjim borbama pojedinih skupina unutar LGBTIQ šatora u pravu je uvijek ona koja je radikalnija. Jer cijeli akronim je zapravo, ako ga promatramo s lijeva na desno, proces izvođenja dosljednog, ali istodobno apsurdnog, zaključka. Pravda je u ovom slučaju, dakle, nedvosmisleno na transgender strani.

Kad transgender aktivisti zahtijevaju jednak pristup “ženskim prostorima”, odnosno jednakost s rođenim ženama, oni su potpuno u pravu; ako bi se htjelo tvrditi da nisu u pravu, moralo bi se iskoračiti iz LGBTIQ univerzuma i, uopće, “liberalizma u ostavci”. No Helen Joyce to ne može.

Ljudi u Velikoj Britaniji, ako je suditi po dostupnim “kritičkim” glasovima poput podcasta “Triggernometry”, ne mogu misliti van kategorija liberalne utopije. Međutim, ta utopija nužno uključuje LGBTIQ, kao i niz drugih destruktivnih tendencija kojima se ne može suprotstaviti na liberalan način.

Jer liberalizam u ostavci za koji se Joyce et al grčevito hvataju nije više oblik političkog poretka, nego prije način brisanja i rastvaranja svakog političkog poretka. On je takav, ne stoga što je liberalan, nego stoga što, samo donekle kao liberalan, pogoduje nihilizmu.

LGBTIQ je metafizika posthumanizma

Ne postoji politički lijek za nihilizam, jer odluka na nihilizam je osobna odluka. Osobitost totalitarnog potencijala unutar suvremenih demokracija leži u tome što se ostvarenje tih potencijala osniva na slobodnom izboru u daleko većoj mjeri negoli je to bio slučaj kod totalitarizama 20. stoljeća; prisila na izbor je neusporedivo manja.

Kako vidimo iz gore opisanih primjera, ljudi koji uživaju slobodu bivanja svojim “najboljim ja”, po cijenu eutanazije istine, počinju se buniti tek kad dođu u sukob s nečijim drugim “najboljim ja”. No tu onda uopće nije riječ o otporu, nego samo o odbijanju da se plati za ono što se popilo.

Kad politička ideja naiđe na vlastito unutarnje proturječje, odnosno kad zmija ugrize vlastiti rep, to znači kako se nju više ne shvaća kao oblik vođenja politike, gdje su proturječja normalna pojava, nego kao apsolutnu, neupitnu svetinju. To se danas zbiva s liberalizmom.

LGBTIQ i, šire, posthumanizam kojeg je ovaj sustav ideja dio, streme uništenju ljudske biti, a bit je metafizička kategorija, nevezana za povijesne mijene. Liberalizam je stoga, kao i marksizam ili uopće bilo koja druga politička ideja, samo pomagalo kojim to destruktivno načelo nalazi svoj put u srca i umove ljudi.

 

Tekst se nastavlja ispod oglasa