Najvažniji događaji, oni koji donose oluju, dolaze na golubljim nogama, govorio je filozof Nietzsche. Slično tome, prošlog tjedna je, bez puno medijske pompe, na “smetlište povijesti” otišao jedan od najvažnijih međunarodnih sporazuma dvadesetog stoljeća. Radi se o (tada) tajnom sporazumu između Sjedinjenih Država i Saudijske Arabije, koji je potpisan prije točno pedeset godina, čije je čedo bio tzv. petrodolar, piše Borislav Ristić za Večernji list.
Naftna kriza, sporazum između Saudijske Arabije i SAD-a i jačanje dolara
Ta 1974. godina bila je jedna od najturbulentnijih godina. Svijet je pogodila naftna kriza. Embargo arapskih zemalja OPEC-a zbog američke vojne pomoći Izraelu u Jomkipurskom ratu učetverostručio je cijene nafte. Inflacija je divljala, burza se srušila, a američko gospodarstvo klizilo je recesiju, iz koje se nije vidio izlaz. Postojala je strepnja kako bi SSSR krizu mogao iskoristiti za širenje svoje moći.
Tadašnji američki predsjednik Nixon, koji će iste godine i sam abdicirati, poslao je misiju na tajni diplomatski zadatak. Cilj te misije bio je da se onemogući zemlje OPEC-a da koriste naftu kao oružje i da se uvjeri kuću Sauda da svoje novostečeno bogatstvo investira u američko gospodarstvo. Neuspjeh misije nije dolazio u obzir, jer bi to trajno ugrozilo ekonomsku i političku dominaciju Sjedinjenih Država u svijetu.
>Ristić: Dogma o trijumfu Zapada
Misija je obavljena u najvećoj tajnosti, što je bio uvjet Saudijske Arabije, kako ne bi okrenula arapski svijet protiv sebe, zbog mogućnosti da tim ugovorom na posredan način financiraju Izrael, kao najvećeg neprijatelja u arapskom svijetu. Prema sporazumu, Saudijci će naftu prodavati isključivo u dolarima, a zaradu će investirati u kupovinu američkih državnih obveznica, dok će Amerikanci Saudima osigurati vojnu zaštitu.
Teško je precijeniti značaj ovog sporazuma. Zbog njega je dolar ojačao i praktički postao “svjetska valuta”, a američke Federalne rezerve svojevrsna “svjetska banka”. Federalne rezerve su mogle tiskati dolar bez opasnosti da izgubi na vrijednosti, jer bi se višak izvozio u ostatak svijeta, gdje je potražnja za dolarom bila neiscrpna. To je omogućilo Americi da stvori svoj ekonomski imperij i geopolitičku dominaciju bez premca.
Posljedice isteka sporazuma
Pa, kako je bilo moguće da jedan takav sporazum gotovo neprimjetno istekne? Jedan od razloga može biti to što su mediji danas postali puki prenositelji službenih stavova vlasti. Što se tiče svijeta financija, moguće je da se mnogi još uvijek pitaju što bi to moglo značiti, jer je ovo klasični “crni labud”, događaj koji nitko nije mogao predvidjeti. A moguće je kako se još uvijek misli kako će na kraju sporazum ipak biti produžen?
Istini za volju, prestanak važenja ovog sporazuma kratkoročno doista ništa neće promijeniti. Ako se sve živo pola stoljeća računalo u dolarima, teško da će ta navika preko noći nestati. Dolar i dalje ostaje glavna svjetska valuta, ali je bitno da ova situacija otvara i druge mogućnosti. Saudijci sada slobodno mogu prodavati naftu i za druge valute. Kinezi će prije plaćati u juanima nego mijenjati juane za dolare.
>Ristić: Atentat na Fica i pravovjerni liberalni zombiji
Kako god, sve ovo ne znači slom dolara kao valute, ali će svakako postupno donijeti promjene u američkom ekonomskom sustavu i ekonomskom sustavu zapadnih zemalja. Recimo, inflacija će postati jedna od stavki s kojima će se u budućnosti morati računati jer će potražnja za dolarom i eurima s vremenom opadati. Smanjenje potrošnje i oprez pri tiskanju novca neće biti problem samo malih ekonomija. Amerika je nakon hladnog rata uživala globalno povjerenje. U trideset godina je to povjerenje polako uništavano, a sada je dovedeno u pitanje i povjerenje u sam dolar. Što bi tu uopće moglo poći po zlu?
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa