Krajem osamdesetih, dok se komunistički sustav urušavao u zemljama bivšeg sovjetskog lagera, svima nam se činilo kako je doba mira, prosperiteta i blagostanja na dohvat ruke, piše Borislav Ristić za Večernji list.
Bila je to “blagovijest” koja je osvajala srca milijuna ljudi širom svijeta. S istim žarom s kojim se nekoć propovijedalo o novom svijetu pravde, jednakosti i bratstva, nerijetko isti ljudi, sada su propovijedali o demokraciji, tržištu i ljudskim pravima.
Premda nisu imali gotovo nikakvih zasluga u kolapsu komunizma, elite na Zapadu danonoćno bile su opijene od samočestitanja i proglasile su svoj trijumf. Kao vječiti prvaci držanja skuta vlasti, intelektualci su formulirali lozinku o “trijumfu Zapada”.
‘Trijumf zapada’
Najčuvenija u tom laskanju svakako je bila Fukuyamina knjiga “Kraj povijesti i posljednji čovjek”, koja je, unatoč teškoj filozofskoj municiji, ubrzo postala bestseler.
Ta knjiga nije svoj uspjeh dugovala tome što je navodno otkrivala neke istine, već tome što je točno pogodila osjećaj posthladnoratovske elite o vlastitoj važnosti. Bio je to uspješan intelektualni flert s političkom elitom, jer je elita željela vjerovati u ono što je ta knjiga propovijedala. Kako je elita ostala pri tome uvjerenju, knjiga je postala posthladnoratovski makijavelistički komad, a elita je otpočela ratove za to uvjerenje.
S istim tim neokrznutim uvjerenjem zapadne elite vide i današnji rat u Ukrajini. Taj gotovo religiozni stav da je trijumf Zapada u Hladnom ratu otvorio vrata ka obećanoj zemlji i kraju povijesti oblikova je zapadnu politiku u zadnja tri desetljeća. Na Fukujamu nadovezao se Brzezinski, koji je u knjizi “Velika šahovska tabla” zagovarao teritorijalno razbijanje Rusije
kako bi se osigurao proklamirani “trijumf Zapada”.
>Ristić: Politikom dominiraju nezreli pozeri bez vizije, ne mogu oni popraviti društvo
Stoga, kada danas razmišljamo o ratu u Ukrajini, moramo imati u vidu kako to nije nešto što nam se dogodilo slučajno i na što Zapad nije bio spreman, već kao krajnju točku evolucije mesijanskog uvjerenja zapadnih elita, koje one njeguju od kraja Hladnog rata.
U stvari, taj rat djeluje kao komad koji se odigrava po scenariju koji su napisale intelektualne lučonoše zapadnih elita, Fukujama i Brzezinski.
Što nas čeka u budućnosti
Važno je bilo postaviti ovaj okvir kako bismo mogli jasnije vidjeti što nas čeka u budućnosti.
Elite na Zapadu se za ovaj rat i konačni obračun s Rusijom spremaju desetljećima. Ako su u mnogim svojim predviđanjima i omanuli i događaji nisu išli u željenom smjeru, to ne znači kako je i taj okvir promijenjen. Povijest nas uči kako vjernici ne napuštaju svoju vjeru kada stvarnost opovrgne dogmu. Oni samo vjeruju još jače.
Sličnu ulogu koju su nekad igrali intelektualci, danas igraju male zemlje članice NATO-a. Možda ste primijetili, ali upravo iz zemalja koje nisu imale nikakvo iskustvo rata, a vojna snaga im je na razini lokalnog lovačkog društva, dolaze “jastrebovi” koji zagovaraju konačan obračun s Rusijom.
Svakako laska kad ovi sa Zapada čuju kako negdje u Estoniji još uvijek čvrsto vjeruju u dogmu o “trijumfu Zapada”.
>Ristić: Rusi su Europi poslali jasnu poruku
‘Proroštva’ o porazu Rusije
To je i razlog zbog kojeg gotovo svakodnevno možemo čitati razna “proroštva” o konačnom porazu Rusije i kako je pitanje dana kad će Moskva utonuti u anarhiju, a ruski se tenkovi povući iz Ukrajine.
No, što se događa kad zapadna elita jednom shvati da se takvo što neće dogoditi? Živimo u vremenu čuda, a najveće čudo bi mogla biti upravo spoznaja kako taj san neće postati java.
Hoće li spoznaja nove realnosti tada preplaviti elite na Zapadu ili će, ipak, pronaći način da i dalje vjeruju u svoj iluzije, moglo bi biti pitanje od čijeg će odgovora ovisiti ne samo
preživljavanje zapadne elite, već i samog Zapada.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
