Atentat na slovačkog premijera Roberta Fica, koji se dogodio sredinom svibnja, nije pobudio previše medijske pažnje. Nije bilo ni previše pokušaja da se razvidi njegova pozadina. U stvari, svaka primisao o mogućoj političkoj pozadini glatko je odbacivana, piše Borislav Ristić u kolumni za Večernji list.
Sve je djelovalo kao da se silno pokušava umanjiti značaj ovog događaja. I sama se riječ “atentat” izbjegavala – Fico je “upucan”. Bila je to tek “pucnjava”.
S druge je pak strane atentator Juraj Cintula oslikavan kao “pjesnik” i “književnik”, pomalo smušen i izgubljen tip – kakvi su, jel, već svi pjesnici – koji se na takav čin odlučio zbog navodnog Ficovog napada na medijske slobode u Slovačkoj.
Atentat kao čin ‘idealista koji je prenaglio’
Kao da su dželat i žrtva na tren zamijenili uloge – s jedne strane imamo neotesanog nacionalista koji nešto šuruje s Rusima, dok je s druge strane “lijepa duša”, “idealist”, “čudak” koji je malo prenaglio.
>Slovački premijer ustrijeljen, u životnoj opasnosti: Napadač 71-godišnjak
Takva medijska trivijalizacija pokušaja atentata na premijera jedne europske zemlje morala je djelovati dosta čudno. Naročito kada mediji odbacuju službene izjave slovačke vlade kao neodmjerene i tendenciozne, dok sami guraju svoj crno-bijeli narativ. Zato su mnogi, vođeni onom narodnom “sve je suprotno od onoga što kažu mediji”, pomislili kako tu nisu čista posla. Ne puca se, ipak, u premijera jedne države svaki dan.
Doduše, nitko nije očekivao takvo što u Slovačkoj, maloj istočnoeuropskoj zemlji, koja je kroz svoju povijest uglavnom bila pošteđena od povijesti i velikih događaja. Mnogi su, stoga, nezinteresirano reagirali na vijest iz takve zemlje, jer što bi se bitno tu moglo dogoditi? Doduše, i Bosna je 1914. bila prilično beznačajna zemlja s ruba Europe. Ponekad se puno povijesti može kondenzirati i u malim zemljama.
Slovačka je članica Višegradske skupine, zemalja iz europske sive zone, koje su nekada pripadale sovjetskom komunističkom lageru, a danas uglavnom traže svoje mjesto u odnosu na europski liberalni lager.
Fico nije po volji EU i američke elite
Fico je lijevi suverenist, slovački pandan Victoru Orbanu, što može čuditi ako prihvaćamo tradicionalne lijevo-desne podjele. Također, slično Orbanu na vlast je došao kao netko tko nije po volji EU i američke elite.
Fico je pripadnik stare istočnoeuropske škole mišljenja, koja ispod oka gleda na imperije i ne vjeruje u ideologije koje ti imperiji šire, bilo nekad komunističke ili danas liberalne. Specifičnost zemalja Višegradske skupine je da su nekadašnji komunisti navukli kostime prozapadnih liberala, dok su komunistički disidenti – i danas disidenti. Ficov atentator se opisuje kao ljevičar, što znači da je prozapadni liberal.
>Tko je slovački premijer Robert Fico na kojeg je izvršen atentat?
Treba svakako spomenuti i kako je Fico uoči atentata bio meta napada prozapadnih medija i nevladinih udruga, koje su ga kritizirale zbog njegovog suzdržanog stava oko Ukrajine.
Bilo je puno šuškanja o tome kako se Fica treba osloboditi po svaku cijenu, što može biti hrana za svakog fanatiziranog prozapadnog liberala. Zato sada i ne čude suzdržane reakcije i odsustvo osuda političkog nasilja s liberalnog Zapada.
Atentat je često djelo neorganiziranih očajnika
Ljudi su skloni misliti kako iza svakog atentata mora stajati neka organizacija, politički akteri koji to sve financiraju i organiziraju. To može biti ili vlast ili neke oporbene skupine, ali je uvijek u pitanju organizacija.
Međutim, često to nije tako. U stvari, u većini slučajeva političkog nasilja imamo kao aktere neorganizirane očajnike, koji se odlučuju nešto poduzeti jer smatraju kako njihova stvar gubi na inicijativi.
U tome veliku ulogu može odigrati polarizirajuća medijska retorika, koje ne nedostaje u liberalnim krugovima. Političko nasilje dolazi od onih koji misle kako se bore na strani dobra, koje vide kao ugroženo od “sila zla”, pa “uzimaju stvari u svoje ruke” kako bi nasilnom akcijom preokrenuli trend. Treba se čuvati pravovjernih liberalnih zombija.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Izvor: narod.hr/Borislav Ristić
