Danas obilježavamo dvadesetu godišnjicu genocida nad srebreničkim Bošnjacima što su ga 1995. godine počinili pripadnici tadašnje vojske i policije bosanskih Srba pod zapovjedništvom Ratka Mladića.
Uz članove obitelji i druge posjetitelje, u Srebrenici će se doći i izaslanstva više od devedeset država i različitih međunarodnih organizacija koji žele odati počast žrtvama.
U kompleksu memorijalnog centra u Potočarima koji je prije 20 godina bila baza tadašnjih pripadnika mirovnih snaga Ujedinjenih naroda (UNPROFOR) bit će pokopani posmrtni ostaci 136 žrtava genocida.
Uglavnom je riječ o necjelovitim kosturima, a obitelji će uglavnom pokopati tek poneku kost svojih srodnika jer su kosturi koji su pronađeni u masovnim grobnicama u nekoliko navrata premještani u poratnim pokušajima vlasti bosanskih Srba da prikriju tragove zločina.
Među ostacima koji će biti pokopani su i oni osmorice dječaka koji su rođeni 1978. godine i u vrijeme kada su likvidirani nisu imali ni sedamnaest godina.
Četvorica tih dječaka bit će pokopani zajedno s očevima.
Najstarija žrtva koja će biti pokopana u subotu je Jusuf Smajlović koji je u vrijeme ubojstva imao 75. godina.
Masovne likvidacije zarobljenih Bošnjaka počele su 13. srpnja
Postrojbe kojima je zapovijedao Mladić zaštićenu zonu Srebrenice napale su 6. srpnja 1995. Pri tom su naišli na slab otpor nizozemskih vojnika iz sastava UNPROFOR-a kojima je zbog političkih prijepora i neodlučnosti UN-a bila uskraćena i zračna potpora borbenih zrakoplova bez čega nije bilo moguće zaustaviti prodor srpskih snaga.
Konačni pad Srebrenice slijedio je 11. srpnja nakon čega su nizozemski vojnici Mladićevom snagama predali sve Bošnjake koji su spas potražili u bazi u Potočarima.
Istodobno je trajao progon bošnjačkih muškaraca koji su se kroz šumske predjele pokušali izvući prema teritoriju pod nadzorom Armije BiH u pravcu Tuzle.
Masovne likvidacije zarobljenih Bošnjaka počele su 13. srpnja, a više od 23 tisuće žena i djece protjerano je. Područje Srebrenice u cijelosti je etnički očišćeno.
Taj su zločin Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i Međunarodni sud pravde (ICJ) okvalificirali kao genocid sukladno odredbama konvencije o sprečavanju genocida iz 1948. godine. Europski parlament je u četvrtak na plenarnoj sjednici u Strasbourgu usvojio rezoluciju kojom se snažno osuđuje genocid u Srebrenici i kritizira negiranje i relativizaciju toga genocida. Usvajanju rezolucije prethodila je rasprava u kojoj su zastupnici oštro kritizirali Rusiju zbog veta na britanski prijedlog rezolucije o Srebrenici u Vijeću sigurnosti UN-a.
Nestanak 8372 osoba bošnjačke nacionalnosti i jednog Hrvata
Nakon pada Srebrenice prijavljen je nestanak 8372 osobe bošnjačke nacionalnosti i jednog Hrvata, Rudolfa Hrena.
Do sada su pronađeni i identificirani te u Potočarima pokopani ostaci 6241 žrtve.
U potrazi za posmrtnim ostacima ubijenih Srebreničana forenzičari su do sada otkrili čak 93 masovne grobnice. U njima su pronađene kosti iz kojih je bilo moguće izdvojiti DNK profile 7033 osobe. Pritom je uglavnom na temelju usporedbe s DNK uzrocima živih srodnika identificirano 6930 osoba.
Krvnici čekaju presude
Za zločine počinjene u Srebrenici za proteklih dvadeset godina optuženo je ukupno 70 osoba.
Od toga je njih 20 optuženo pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY), a 50 pred Sudom BiH.
ICTY je zbog odgovornosti za srebrenički genocid osudio 13 osoba, od toga trojicu zapovjednika vojske bosanskih Srba doživotno. Čekaju se još prvostupanjske presude Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću te pravomoćne presude Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću.
Stravične priče iz Srebrenice
N.N., rođena 1947.godine u Podžeplju, opština Han-Pijesak. Udana i živjela u selu Bajramovići, općina Srebrenica do pada Srebrenice
“11. srpnja 1995. godine iz sela Bajramovići s mužem i tri sina, od 20 do 24 godine, krenula sam šumom prema Tuzli. Na samom izlasku iz sela počele su padati granate. Bilo je mnogo ranjenih i poginulih. Stigli smo u selo Kamenice gdje su nam četnici postavili zasjedu. Nastala je panika. Ponovo je počelo granatiranje i bacanje bojnih otrova. Tu su mi ranjena dva sina. Jedan je ranjen u lijevu nogu. Moj muž i ja smo ga previli. Drugi je ranjen u predjelu lijevog plućnog krila, pao je i nije više mogao ići. I njega smo previli, stavili na sebe i krenuli dalje noseći ga. Treći sin se u panici odvojio od nas. Više ga nismo vidjeli.
Samo što smo krenuli dalje ponovo je nastala panika. Od silnog granatiranja opet mnogo mrtvih i ranjenih. U panici nismo znali šta dalje. Tu smo se zadržali. Bila je to livada u blizini sela Sandići. Muž Hasan je otišao na potok da donese vode da se napijemo i rashladimo ranjene sinove. Pošto je bilo mnogo žednih ranjenika, voda koju je donio nije bila dovoljna za sve, tako da je ponovo otišao na potok. Nije se vratio, a moji sinovi nisu mogli ići dalje, tako da smo tu prenoćili.
13. srpnja ujutro četnici su nas pozvali da se predamo. S obzirom da su mi djeca bila ranjena, nisam imala drugog izbora nego se predati. Nekako smo dobili snage i sišli na jednu livadu u blizini asfalta u selu Sandići i predali se. Tu u blizini bila je neka kućica u koju sam sa sinovima ušla ne znajući šta će nam se desiti. Bilo je tu još mnogo našeg naroda, prepoznala sam dvojicu braće iz Kutlića, Abida i Arifa, Hasiba iz Rogatice i još ljudi kojim ne znam imena.
Dok smo čekali na livadi u Sandićima, mnogi ljudi koji su se predali, četnici su odvojili i odveli u nepoznatom smjeru. Rekli su im da ih tamo negdje čekaju autobusi koje ja nisam vidjela. Jedan čovjek je pokušao pobjeći sa te livade. Četnici su ga ubili rafalom.
U međuvremenu je naišao kamion iz pravca Potočara koji je prevozio žene i djecu. Četnici su ga zaustavili i nama rekli da se penjemo na isti. I ja sam se sa svoja dva ranjena sina popela na kamion koji je krenuo prema Tišći. Nadali smo se da ćemo biti spašeni. Po dolasku u Tišću četnici su odveli moja dva ranjena sina. Vidjevši da mi odvode djecu onesvijestila sam se, tako da nisam vidjela gdje su ih odveli. Kada sam se osvijestila krenula sam sa ostalim ženama i djecom pješke prema Kladnju u nadi da će mi makar treći sin i muž stići do slobodne teritorije i Tuzle. Moja nada bila je uzaludna. Od tada pa do danas ja o njima ništa ne znam.
Danas živim sama u Tuzli i još uvijek se nadam da će se pojaviti neko od četiri nestala člana moje obitelji”.
