“Sofagate” je postala jedna od glavnih europskih tema. Na prvi pogled, to je ponižavajući igrokaz koji je priredio turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, s dvoje čelnih ljudi EU-a u sporednim ulogama: predsjednicom Europske komisije Ursulom von der Leyen i predsjednikom Europskog vijeća Charlesom Michelom. Za one koji još nisu pogledali snimku igrokaza, evo kratkog sadržaja i podsjetnika na kontekst, piše Višnja Starešina za Slobodnu Dalmaciju u kolumnu koju djelomice prenosimo.
Dolazi dvoje čelnih ljudi EU-a (Von der Leyen i Michel), dolaze na noge, u dugo i pomno pripremani posjet današnjem sultanu s Bospora (Erdoganu). Mnogo je danas tema između EU-a i Turske koje bi trebale (za)brinuti institucije EU-a i njihove čelnike. Erdogan i dalje destabilizira zapadnu Europu zatrpavajući je ilegalnim migrantima. Vuče sve agresivnije poteze u Sredozemlju prema susjednim članicama EU-a, Grčkoj i Cipru – odnosno grčkom dijelu Cipra, jer se onog od Turske okupiranog Cipra EU nevoljko i sjeća – uvlačeći Mediteran u sukob koji može eskalirati. Ponešto je pritajio svoje djelovanje u BiH, ali migranti sad ondje odrađuju njegove političke zadaće, pretvarajući BiH u migrantski hotspot, dok se iz institucija EU-a sve češće čuju poruke da to i nije tako loše, da BiH treba više migrantskih prihvatnih centara, na cijelom području države…
A onda je uoči dolaska dvoje visokih europskih gostiju, sultan s Bospora u već prokušanoj maniri, skrenuo pozornost na sasvim drugu temu: najavio je istupanje Turske iz Istanbulske konvencije, koja je načelno posvećena zaštiti žena i djece, a prikriveno promovira rodne ideologije i druge progresističke agende. Za autokratskog diktatora Erdogana – koji je ne trepnuvši dao zatvoriti i na dugogodišnju robiju osuditi sve političke protivnike, polovinu svojih bivših ministara, velik dio turske vojne, akademske i novinarske elite, sve studente koji su mu oponirali – Istanbulska konvencija je jednako neobvezujuće štivo, bila Turska u njoj, ili izvan nje. Ali EU lideri, očekivano, odmah skoče na spomen Istanbulske. A Erdogan to zna koristiti.
Von der Leyen i Michel su se odmah dodatno pripremili objasniti Erdoganu koliko su ljudska prava važna, a osobito zaštita i ravnopravnost žena. Ili alternativno, ne budu li se usudili adresirati to pitanje baš izravno sultanu, kasnije pred novinarima uvijek mogu reći kako su mu izrazili svoju duboku zabrinutost zbog nedostatne zaštite ženskih prava u Turskoj…
Ali Erdogan im je oteo i taj show, priredivši im svoj show iznenađenja. Za dvoje visokih gostiju iz EU-a pripremio je samo jednu zlaćanu stolicu. I Charles Michel je, u maniri klasičnog bruxelleskog politbirokrate, velikog vlastohleplja i male pameti, pohitao zauzeti svoju zlatnu stolicu. A šefica EK-a, Ursula von der Leyen, ostala je zatečena nasred ureda, i nakon nekoliko trenutaka oklijevanja ipak odlučila sjesti na sofu, namijenjenu nižerangiranim članovima izaslanstva, protokolarno ponižena.
(…)
A Erdogan je ostvario cilj. Samo na prvi pogled cilj je bio poniziti Ursulu von der Leyen, što su donekle shvatile bruxelleske činovnice i političke aktivistice. No Erdoganovo ostavljanje Ursule bez stolice bilo je tek sredstvo da ponizi EU kao instituciju, da pokaže koliko je EU ništa u ozbiljnoj međunarodnoj (geo)politici, da se njezini čelni ljudi pred kamerama međusobno natječu za njegovu zlatnu stolicu. Tu dimenziju poniženja bruxelleski činovnici i aktivisti teže shvaćaju. A kad je o poniženju riječ – više od Erdogana EU je ponizio Charles Michel svojim skokom u zlatnu stolicu ispred zbunjene predsjednice EK-a, koja se nakon toga zbunjeno šćućurila ne Erdoganovoj sofi.
No najveće je poniženje za EU da njezini čelni ljudi (i njihovi timovi) uopće ne razumiju mentalnu strukturu R. T. Erdogana, niti znaju kako mu parirati. Jer da to znaju, ne bi im palo na pamet da predsjednik Europskog vijeća (što je visoka funkcija bez ikakvih izvršnih ovlasti) i predsjednica Europske komisije (što je čelna pozicija tijela koje pretendira biti vlada) zajedno odlaze u posjet sultanu s Bospora.
Prvo, izvan je ozbiljnih protokolarnih običaja da dvoje čelnih ljudi države (što se može primijeniti i na EU) istog ili sličnog političkog ranga idu zajedno u posjet drugoj državi, čak i prijateljskoj.
(…)
A krajnji je izraz bijede uvaliti se u zlatnu stolicu, ostavivši na cjedilu visoku dužnosnicu i kolegicu iz vlastitog izaslanstva na neprijateljskom terenu i još u tome ne vidjeti nečeg spornog. Kao što Charles Michel i dalje ne vidi ništa sporno u svome postupku, niti nakon povratka u Bruxelles. U cijeloj EU jedino je aktualni talijanski premijer Mario Draghi, pripadnik stare političke garde, pokazao ostatke državništva i odmah javno osudio Erdoganov postupak nazvavši ga diktatorom.
Osvajač zlatne stolice Charles Michel bi zajedno s Ursulom von der Leyen u nekoj budućoj projekciji “čvršće” EU trebao biti oslonac europske pa i naše obrane i sigurnosti. Zato treba dvostruko zahvaliti Erdoganu. Zahvaliti mu što zasad napada Europu samo pješaštvom. I što nam je tako jasno pokazao – gole bruxelleske careve.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na stranicama Slobodne Dalmacije.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
