Zapadne obavještajne službe su javno upozoravale da je teroristički napad u Afganistanu potpuno izvjestan. Pitanje je samo gdje i kad? A onda su u pet poslijepodne po lokalnom vremenu dva bombaša (samo)ubojice eksplodirala na ulazu u kabulsku zračnu luku, koja je središnje mjesto za evakuaciju preostalih zapadnih vojnika i civilnog osoblja te njihovih afganistanskih suradnika, piše Višnja Starešina za Slobodna Dalmacija.
Posljedica: 13 mrtvih američkih vojnika, osamdesetak mrtvih Afganistanaca, uglavnom suradnika američke misije i njihovih obitelji, više od 150 ranjenih. U Washingtonu, u Bijeloj kući čekalo se hoće li pogubljeni predsjednik Joe Biden pronaći put od svojeg ureda do dvorane za konferencije za novinare? I hoće li preuzeti odgovornost za katastrofalno organiziranu evakuaciju?
Joe je pronašao put do novinara, preuzeo je odgovornost. Pokušao je ostaviti i dojam odlučnosti i snage, poručivši organizatorima napada, odnosno nečem što samo sebe trenutačno naziva ISIS-K: “Uhvatit ćemo vas i natjerati vas da platite za ovo.“ Ali odlučnim riječima unatoč, Amerika od 11. rujna 2001. i terorističkih napada na New York nije izgledala tako izgubljeno i tako bespomoćno. Uz jednu razliku: 11. rujna 2001. bespomoćnom su je učinili drugi, svijet je upoznao Osamu bin Ladena i Al Quaidu, a 26. kolovoza 2021. bespomoćnom ju je učinilo njezino najuže vodstvo, na čelu s predsjednikom Bidenom.
Eksplozija bombaša (samo)ubojice u kabulskoj zračnoj luci otvorila je stara pitanja loše organiziranog i kaotičnog povlačenja Amerike i zapadnih saveznika iz Afganistana. Zašto je povlačenje, koje je prema ranijem dogovoru Trumpove administracije s talibanima trebalo biti dovršeno do kraja svibnja ove godine, odgođeno za ljeto, koje je tradicionalno sezona ratovanja u Afganistanu? (Ratnici u natikačama loše podnose zimske uvjete.)
Ako je već odgođeno, zašto nije pomaknuto u jesen i zimu? Zašto je još 5. srpnja američka vojska doslovce preko noći napustila vojnu zrakoplovnu bazu Bagram, kao najsigurnije mjesto za evakuaciju, a evakuacija je usmjerena prema civilnoj zračnoj luci u Kabulu? Zašto je najprije evakuirana glavnina vojnih snaga, a na terenu su ostavljeni civili: kako američki tako i saveznički, ali i Afganistanci koji su bili u njihovoj službi i koji su naprosto isporučeni talibanima? Zašto nisu uništili podatke o njihovom identitetu već su talibanima ostavili popise?
(…)
Ključ američkog vodstva u zapadnom svijetu je u tome da ih se protivnici plaše, a saveznici vjeruju njihovoj riječi i njihovoj snazi, njihovu kapacitetu za operativno djelovanje. Bidena i njegov tim talibani ismijavaju, a saveznici ih se počinju plašiti i ne vjeruju im. Joe Biden, ovih je dana to posve očito, više nema mentalni kapacitet za vođenje države u izazovnim vremenima.
No još je poraznija spoznaja da njegova potpredsjednica Kamala Harris, koja na najdelikatnije izazove obično odgovara glasnim hihotanjem, nikada neće imati kapacitet za vođenje Amerike. A tek im je prva godina mandata. To znači da u sljedeće tri i pol godine, u najvećim globalnim izazovima, kada je potrebno brzo i kompetentno odlučivanje i jednako takvo djelovanje, Zapad ne može računati na odlučno američko vodstvo.
No i od toga ima gore. I u povlačenju iz Afganistana Europa je pokazala koliko je vojno i sigurnosno vezana uz SAD, između ostalog i moleći na summitu G7 Bidena da ih spašava. A uz to, EU prolazi kroz još veću krizu vodstva. Na jesen ostaje bez svoje glavne krizne menadžerice i velemajstorice kompromisa Angele Merkel. Merkel će sigurno nedostajati. Ali i njezino nasljeđe (migrantska kriza) i njezini izbori (Armin Laschet) će opterećivati. Prema njezinu izabranu nasljedniku Laschetu, Joe Biden je karizmatski vođa.
U usporedbi s njegovom glavnom konkurenticom za kancelarsku poziciju, zelenom Annalenom Baerbock, Khamala Harris djeluje kao Bismarck našeg doba. Emmanuel Macron, koji ne zna što bi s Francuskom, postaje vođa EU-a, čije države članice danas umjesto vođa uglavnom imaju političke instant patuljke i patuljčice i nadolazeću najveću (migrantsku) prijetnju na svojim vanjskim granicama. Gdje je tu optimizam? Trenutačno nema optimizma. Ali, kažu da vođe izrastaju u krizama…
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
