Što je Istanbulska donijela prvoj zemlji koja ju je ratificirala? Broj žrtava se učetverostručio!

Dilek Yardim je bila majka dvoje djece, djevojčica od četiri i dvije godine. Njoj je bilo 26 kad ih je njen suprug Ali Yardim, s kojim je bila u postupku razvoda, ubio. To se dogodilo 3. siječnja ove godine, gotovo pet godina nakon što je Turska ratificirala Istanbulsku konvenciju.

Ubojstva se, istina, događaju, njih nikakve konvencije ne mogu spriječiti niti im je to nakana, no slučaj je zanimljiv jer je Dilek dugo tražila da sustav u Turskoj zaštiti nju i djecu od nasilnog muža koji ju je tukao, jednom čak i ranio nožem. Ona je bila u procesu razvoda, i dugo je tražila da službe, Vlada, NGO-i (čelnica Grevia je Turkinja iz tamošnjeg NGO-a koji kao štiti žene!), sudovi, bilo tko, uzme u zaštitu nju i njene djevojčice.

No sud je odlučio da Ali ima pravo viđati djevojčice jednom tjedno, u svom domu, bez prisustva Dilek. Ona nikog nije uspjela uvjeriti da je njen suprug opasan za djevojčice – dok jednog dana nije nazvao Ali i rekao, “Ubio sam tvoje kćeri. Jesi li sad zadovoljna?”

Zašto ova priča? Mediji u službi vlasti i globalizacijskih procesa nas uvjeravaju kako u Hrvatskoj postoji femicid, i razbacuju se statistikama o tome koliko je žena u Hrvatskoj ubijeno zadnjih pet, sedam, ili deset godina. Uglavnom nekonzistentnim, pa nam tako serviraju da je u 2016. 18 žena stradalo od ruku svojih partnera, ali istovremeno prešućuju da je iste godine 13 žena ubilo – muževe ili bliske muške osobe. A i same statistike im se razlikuju, no to i nije tako bitno, to je samo loša režimska propaganda.

Problem nasilja svakako postoji, i ne samo nad ženama, ovih dana je bila deseta obljetnica slučaja Luke Ritza, čiji ubojice isto nikad nisu adekvatno kažnjeni. No svi koji govore kako su oni koji su protiv ratifikacije Istanbulske konvencije za nasilje nad ženama i protiv kažnjavanja počinitelja, nikako da nam predstave jednu jedinu statistiku, jedan podatak, jednu materijalnu činjenicu koja bi trebala opravdati silan novac koji će dobiti udruge, i koja bi mogla opravdati uspostavu nadzora nad hrvatskim pravosuđem u kojem inače dominiraju žene. A taj nadzor bi trebala provoditi međunarodna grupa radikalnih feminističkih aktivistica,  koje su samim time što su aktivistice neobjektivne i kao takve nekvalificirane da nadziru pravosuđe. Nikako da nam daju odgovor na jedino bitno pitanje koje može opravdati ratifikaciju.

A to pitanje je: Je li u zemljama u kojima je ratificirana Istanbulska konvencija – Njemačkoj, Italiji, Bosni, Srbiji, Albaniji, Turskoj, Švedskoj – došlo do ikakvog pada nasilja nad ženama nakon što je konvencija ratificirana, i može li se taj pad ikako dovesti u vezu s Istanbulskom konvencijom? Funkcionira li ona, ili se radi o pukom birokratskom mehanizmu koji ne rješava ništa i ne pomaže nikome, jer mu to nije ni svrha?

Pa pogledajmo primjer Turske. Prva zemlja koja je potpisala Istanbulsku konvenciju, 2011., i ratificirala je, 2012. U tom periodu, broj ubojstava iz časti se dramatično – povećao!!

“Nasilje nad ženama u Turskoj u porastu je iz dana u dan. Žene se još uvijek smatraju nevidljivim ili, u najboljem slučaju, građanima drugog reda. Biti žena u Turskoj, sinonim je za neprestanu borbu”, piše pak u tekstu Deutsche wellea napisanom davno prije gore opisanog slučaja, i naslovljenom Turska: Nasilje nad ženama u zabrinjavajućem porastu.

Donja tabela je prenesena iz njihovog članka, a zadnja godina u njoj je 2014. – obzirom da tekst datira iz 2015., tri godine nakon ratifikacije konvencije. Broj ubijenih žena je tri godine prije potpisivanja Konvencije bio svega 66, da bi tri godine nakon potpisivanja porastao na zastrašujućih 286! A ako vam se čini da je u 2015. pao – nije. To su podaci za samo pola godine! U 2017. taj broj je iznosio oko 244, prema nepotpunim podacima, a ove godine bi mogao prijeći i tristo.

Što se novijih podataka tiče, CNN Turska je objavio, pozivajući se na službene izvore, da je od 2010. do 2017. ubijeno 1.915 žena, od čega gotovo dvije trećine od supruga ili partnera, daljih 213 od očeva, sinova, ili braće, a još 114 od drugih muških rođaka.

Najmanje 395 ih je ubijeno jer su pokrenule razvod. Ostala ubojstva uglavnom su motivirana ljubomorom i sumnjom na prevaru. Ali tu su i razlozi poput “dodavala je sos od rajčice na hranu” i “nije htjela dati mužu lozinku za svoj mobitel”.

A koliko vrijedi nadzor GREVIA nad pravosuđem govori i slučaj iz siječnja ove godine. Turske su vlasti otkrile tijelo 18-godišnje žene G.A., s 32 uboda nožem u tijelo. Prijatelji i rođaci su rekli da je imala nasilnog partnera koji joj je prijetio. Uhićen je, ali je tri mjeseca kasnije pušten na slobodu.

Kasnije je ipak uhićen zajedno s trojicom prijatelja jer se netko od njih izbrbljao, i priznao ubojstvo. Rekao je kako je “iz vica” ošamario curu, na što mu je ona opsovala majku što ga je razljutilo pa ju je izbo nožem 32 puta. Onda je pozvao prijatelje da provjere je li stvarno mrtva i pomognu mu sakriti tijelo.

Leyla Kaya, povjerenicu za prava žena u Asocijaciji za ljudska prava (IHD), kaže: “Zabranjuju nam da prisustvujemo suđenjima jer ne žele da se uvjerimo u činjenicu da Vlada nema pravi mehanizam da zaustavi nasilje nad ženama”. “Kao Asocijacija tražimo najstrože kazne u takvim slučajevima. I što dobijemo? Ubojice jednostavno odšetaju, bez ikakve kazne. Oni su doslovno među nama. Kakvu budućnost očekivati u takvim uvjetima?”, pita se ona. Pazite, u zemlji koja je prva ratificirala Istanbulsku konvenciju čiji je primarni cilj sprječavanje toga da nasilje nad ženama na sudovima prođe nekažnjeno!

Nasilje nad ženama je u ogromnom porastu i to priznaju i aktivisti. Oni često, poput Azre Toker, turske aktivistice u Njemačkoj, krive Islam. No isti ti lijevi aktivisti u Njemačkoj dovlače islamiste u Njemačku, koji nerijetko donose sobom običaje poput “taharusha”: nasilje nad ženama je u ogromnom porastu i u Njemačkoj, i u Italiji gdje su brojke stvarno zastrašujuće, i gotovo svugdje na zapadu. Pa i na istoku: U Srbiji i BIH, koje su također ratificirale konvenciju, ona nije promijenila baš ništa, muževi tamo i dalje tuku žene i nitko ih ne kažnjava. U Turskoj, koja je trebala biti ogledni primjer, 40% žena je dobilo batine kad-tad u životu – od muža, partnera, braće, oca. Prisilni i dogovoreni brakovi su i dalje više pravilo nego iznimka.

Istanbulska konvencija pritom nigdje i ničim nije pridonijela smanjenju nasilja nad ženama i strožim osudama. A ako ste mislili da je u jednoj liberalnoj Švedskoj situacija bolja nego u Turskoj: 2016. je u Švedskoj zabilježen odvratan slučaj grupnog silovanja nepokretne žene u kolicima u WC-u izbjegličkog centra na otoku Gotlandu, u gradiću Visbyju. Šestorica silovatelja su oslobođena jer je sudac zaključio da je nepokretna žena, koja je dijelila taksi s jednim od silovatelja i nakon toga otišla u kolicima u WC u centru, zapravo pristala na seks sa šestoricom nepoznatih muškaraca jer se ona, invalid, nije dovoljno energično branila! Iako je nakon toga završila u bolnici i na psihijatriji!

Silovatelji su oslobođeni optužbi i preseljeni tamo gdje će biti sigurniji, nisu niti osuđeni niti protjerani iz zemlje, niti im je odbijen azil, ali žena koja je pokrenula prosvjede u Visbyju zbog puštanja na slobodu šestorice silovatelja, Camilla Sandelius, je etiketirana kao “nacist”, “rasist”, i “fašist” – od strane švedskih feministica! Da, od Švedske do Turske, nasilje nad ženama jest u porastu! I krivci se sve češće izvuku! A koja je korist od konvencije?

Žrtvama očito nikakva, ali udrugama svakako – prilična. A o pravim intencijama možda najviše govori činjenica da države koje pristupe Konvenciji mogu blokirati sredstva namijenjena za odštetu žrtvama nasilja – ali ne i sredstva namijenjena udrugama!