Ispovijedi žena koje su tukli, ponižavali, napuštali i njihovu djecu tjerali u smrt, ali one nisu pristale na pobačaj

„Ulazim u bolnicu, tražim nju, znam da ide na pobačaj. Nema je na popisu, ali imam dojavu da je sigurno unutra. Prolazim hodnicima, tražim sobu, ulazim, a unutra liječnici rade abortuse, na crno… Ugledam ju, ona mene pogleda i kaže: „Zakasnila si“; i onaj osjećaj nade u tebi umire u tom trenutku… Izađeš, padneš jadan… I onda te opet podigne, ponovno kreneš dalje i tako u krug“.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

To je svakodnevnica Ive Matijašević, voditeljice udruge Betlehem Sisak, i istoimene kuće u kojoj borave majke koje, unatoč strahovima i pritiscima okoline, nisu htjele pobaciti svoju djecu. Iva svaki dan provodi s njima. Dan kad smo ih odlučili posjetiti bio je njen rođendan. Nije ga provela s mužem i djecom, već ga je „proslavila“ sa svojom drugom obitelji.

“Naša kuća puna je od prvog dana” govori nam Iva. “Stoga se mi, koji ovdje radimo, moramo žrtvovati. S ovim ženama i djecom provodimo rođendane, blagdane, Božić, godišnje odmore” nastavlja, dok joj se u glasu osjeća hrabrost, nepokolebljivost.

I ova priča je upravo o tome, hrabrosti, nepokolebljivosti, odricanju i nadi, piše Bitno.net.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Muž zbog ‘trave’ istukao djecu

Tri žene i petero djece žitelji su male kuće, nekadašnje župne kuće u blizini sisačkog groblja. Kuću je otvorila udruga Betlehem Sisak, jedna od 16 istoimenih udruga koje su u borbi za život rasprostranjene diljem Hrvatske. Kuća u Sisku tek je treća u Hrvatskoj, uz nju tu su još Zagreb i Karlovac, zajedno mogu primiti 20-tak majki s djecom. Daleko je to od idealnog, ali trudnice koje žive u strahu od trudnoće, od nasilnog muža i neimaštine, napokon u Hrvatskoj imaju nadu, rješenje svojih problema, ali ne ono “rješenje” koje nudi svijet i zbog kojeg hektolitri nevine krvi vape u Nebo za osvetom. Betlehem nudi istinsku nadu, kršćansku pomoć, milosrđe, ali i glas… Olujni glas napuštenih majki koji govori: “Nismo same”.

“Super se osjećam u ovoj kući” započinje svoju priču jedna od njihovih štićenica (podaci poznati redakciji), majka troje djece, koji skaču oko nje bez prestanka, ne dajući joj mira. “Kad mi je bilo najteže imala sam nekoga tko bi me zagrlio, tko bi me podigao, pružio mi neku nadu. Makar bila ponoć, ako mi je muka, ako mi se plače, uvijek netko dođe i pomogne mi”.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Odrasla je u Slavoniji, upoznala je svoju prvu ljubav, oženili su se i otišli na Krk. Prvo vrijeme bilo je, uvjerava me, doista idilično. “Kad se rodilo prvo dijete bili smo presretni. Zajedno smo ga kupali, presvlačili i skakali” govori mi. Pritom joj se u kutu usana pojavljuje čeznutljivi osmijeh, ostatak iz nekih boljih vremena. Kako mi kaže ona ipak nisu dugo potrajala.

“Kad se rodilo drugo dijete on je postao druga osoba. Nije više bilo zajedničkog kupanja niti presvlačenja. Prijatelji su mu počeli govoriti da je papučar…”

Uskoro ga je ulovila kako puši travu. “Nisam znala što je to. Isprva sam mislila da je duhan, uostalom i moj je otac motao duhan, ali primjetila sam kako čudno smrdi. Jednom sam, dok sam uzimala robu za pranje, u njegovim hlačama pronašla smotuljak trave, otvorila ga, a sadržaj bacila. Kad je primjetio da mu to nedostaje, pitao me što sam napravila s tim. Rekla sam da ništa i nije me više ispitivao”.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Upravo zato bila je šokirana kad je udario njihovo dijete nakon što je počupalo stabljike te droge koju je posadio u stanu. “Dijete je mislilo da je to neki korov i čupkalo ga na što je on poludio i udario ga, istukao”.

Njen svijet polagano se rušio. Uzela je stvari i djecu te napustila dom. Međutim nakon 4 mjeseca, otišavši na pregled kod ginekologa, shvatila je da je trudna. Do tada je normalno imala “stvari” te je bila u šoku: samohrana majka na ulici s troje djece. Danas priznaje kako se htjela riješiti djeteta, ali je bilo prekasno, dijete je bilo u poodmaklom stadiju.

“On nije htio priznati dijete, dapače htio je da pobacim, smatrao je da nije njegovo. Čak je tražio i DNK test, ali nisam htjela. Ja ne moram nikome ništa dokazivati”.

Nije znala kome se obratiti, cijela njena obitelj bila je daleko. Stoga je odlučila otići u Caritas koji ju je usmjerio na patera Marka Glogovića. Odlučila je zadržati dijete, priznaje mi da bi ju kasnije sigurno pogodilo da ga je pobacila, te već dvije godine boravi u Kući.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

“Jedno dijete mi ide u vrtić, drugo u školu. Super su se integrirali, ali nedostaje im otac. Da vidite moju kćer, bez obzira što ju je tukao, kad on nazove ona ima osmijeh od uha do uha” govori mi i smješka se. I njoj nedostaje:

“Gledajte, on je bio moja prva ljubav, prva nevinost, prvo sve. Volim ga i dalje, ali on ne želi pustiti travu, a meni to ne može zamijeniti djecu”.

Priča mi kako se uskoro sprema otići iz Kuće. Ima posao i traži stan, međutim, kako mi kaže upraviteljica Iva, nitko u Sisku ne želi primiti samohranu majku s troje djece.

Spašeni životi (nisu) dovoljan razlog za financijsku pomoć

Čini se kako ih u Sisku, osim Crkve, slabo prihvaćaju. “Kažu za nas da smo sekta” govori Iva i nastavlja mi govoriti o njihovoj teškoj situaciji. “Sisak je specifična sredina i odavdje ne dobivamo nikakvih donacija”.

Donacije su jedini način na koji preživljavaju i premda njihova kuća ima sve nužno za pristojan život, svaki dan je sve teži i teži. Primjetili smo to i sami kada smo pri dolasku kavu pili s drvene klupe prekrivene stolnjakom, koja “glumi” vrtnu garnituru.

“Nemamo vrt, nemamo stolice, septička jama se pokvarila, a Betlehem Zagreb nam čak mora slati brašno, jaja, ulje i sol” nabraja nam probleme s kojima se suočavaju ove hrabre žene. Premda im iz Novog Marofa jednom godišnje dostave 13 pilića, ponekad se danima hrane samo tijestom. Stalno ističu Božju providnost koja se uvijek, na kraju, pobrine za njih.

Ostatak teksta pročitajte na Bitno.net.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.