U nedjelju 1. ožujka na HRT je prenosio svetu misu iz župe Pohoda Blažene Djevice Marije u Sisku, koju je vodio mladi svećenik Ivan Grbešić. Njegova priča nije tipična. Domovinski rat jedva je preživio, a u njemu je izgubio oca. Nakon rata, prognanstvo je proveo u Srbiji iz koje je se s 12 godina sam vratio u Hrvatsku kod djeda i bake. Njegovu životnu priču donosi Bitno.net, te ju djelomice prenosimo.
“Mi smo bili, kako bi se reklo, selo na granici, prvo do srpskih sela i 1991. bilo je normalno da se stalno čuju pucnjevi. Međutim, 5. srpnja čuli smo mnoštvo rafala, pravu kišu metaka. Tada sam se prvi puta zapravo uplašio. Na taj datum ubijena je moja kuma, Josipa Kožić, koja je imala samo 16 godina. Tada počinje egzodus Hrvata iz sela, no moja obitelj nije imala tu sreću. Odjednom smo, s jednim manjim brojem Hrvata, ostali odsječeni od Petrinje, zatočeni i prepušteni na milost i nemilost”.
Tako je izgledalo posljednje ljeto prije nego što je vlč. Ivan Grbešić trebao ušetati u osnovnoškolske klupe. Rafali i zvukovi topovskih udara umjesto školskog zvona i dječjeg smijeha na igralištu, vojnici umjesto profesora, rat umjesto bezbrižnog djetinjstva.
Sisački svećenik čovjek je blagog glasa, izrazito blagih crta lica i istog takvog karaktera. Premda bi ga možda bilo logičnije zamisliti s mačem u ruci, obilježjem svetog Pavla koji je također imao burnu prošlost, vlč. Grbešić puno je sličniji svetom Ivanu, nježnoj osobi koja je dječačke dane provela s Isusom i autorom nekih od najljepših napisa o Božjoj ljubavi.
Ivan Grbešić rođen je u Gornjoj Budičini, župa Hrastovica, južno od Petrinje. Odrastao je u “lijepom, obiteljskom seoskom okruženju” s majkom i ocem za koje će reći kako su bili “vrlo jednostavni roditelji, sa zajedno završenih 12 razreda osnovne škole i prirodnom dobrotom koju im je Bog dao, mada nisu bili praktični vjernici”.
Boga tada nije osobno poznavao, no do njihova susreta doći će nakon niza nevjerojatnih događaja i “slučajnosti” koje su ga pratile.
“Volim reći kako sam u životu doživio dva čuda: prvo je što sam preživio Domovinski rat, a drugo to što sam postao svećenik”, govori mi.
‘Gdje vam je sin da ga ubijemo’
“Nažalost, mnogi ljudi u selu su poginuli. Neki su bačeni u zdence, drugi spaljeni u kućama. Oca su mi našli 1992. u podrumu kuće. Pored glave mu se nalazila lokva krvi. Nisu mi dopustili da vidim tu scenu. Htjeli su me zaštititi jer sam bio dijete, no sjećam se da su ga, kao ‘najjačeg čovjeka u selu’ od onih rijetkih što nisu uspjeli pobjeći, često tukli.”
Neprijateljski vojnici koji su preuzeli selo u nekoliko su navrata došli i po njega, iako je imao samo sedam godina kad je rat počeo.
“Pred mojom kućom jednog se dana zaustavio traktor s dva, recimo to tako, vrlo neraspoložena vojnika. I ta su dva neraspoložena vojnika zatekli moju majku te ju pitali s kim živi u kući. Rekla im je kako ima muža i malog sina. ‘Ti i muž nas ovaj puta ne zanimate, ali gdje vam je sin da ga ubijemo’, rekli su joj. Otac je u tom trenutku bio na polju sa stokom, a ja ‘slučajno’ nisam bio kod kuće. Ta se scena nekoliko puta ponovila tijekom rata i svaki put sam baš u tom trenutku bio van kuće.”
Druga scena koje se prisjeća također je potresna, ali i znakovita.
“Ispred moje kuće srpska je vojska postavila četiri topa. Redovito su njima gađali Sisak, ciljajući rafineriju, i ja sam kao mali dječak gledao kako se župa u kojom danas služim, svakodnevno gađa.”
Progonstvo u – Srbiju
Župa Pohoda Blažene Djevice Marije jedna je od najvećih u Sisačkoj biskupiji. Od 17 tisuća stanovnika njih 10 tisuća su katolici, dok ostatak čine većinom pravoslavci i muslimani.
Vlč. Ivan Grbešić ističe kako je prostor župe “svijet u malom”. Sisak je nekad bio bogat grad s rafinerijom i željezarom koje su zapošljavale tisuće ljudi. Mnogo njih se doselilo s prostora današnje Bosne i Hercegovine, a u blizini se gradi i džamija. No, svećenik ističe kako su ljudi ovdje naučili živjeti zajedno.
“Nakon što je otac stradao 1992. moja se majka preudala. Bila je mlada žena s malim djetetom u selu punom vojske. Moj je poočim bio Hrvat, član srpskih postrojbi – svi koji su bili vojno sposobni, a preživjeli su, bili su mobilizirani. S jedne strane imali smo rat oko nas, a s druge imali smo rat u obitelji jer je on bio delinkventne naravi, imao je problema s alkoholom. Do 1995. živjeli smo u selu da bi onda kad je došla Oluja otišli u Srbiju na godinu dana”, govori vlč. Grbešić za Bitno.net.
“Ta je godina bila iznimno teška. Živjeli smo u prognaničkom naselju u Užičkoj Požegi (danas jednostavno Požega, op. a.). Moja majka dobila je s poočimom još dva sina, ali on nije bio dobar prema nama te sam počeo odlaziti od kuće. Shvatio sam da ne mogu tako živjeti i onda sam se u jednom trenutku, zamislite, sjetio svoje tete, koja je živjela na prostoru ove župe i koja je imala telefon – što je početkom devedesetih, za nas iz petrinjskih sela, bila znanstvena fantastika. Prvo pitanje koje mi je postavila bilo je: ‘Želiš li doći k nama’. Pristao sam i na Badnjak 1996. godina, kad sam imao 12 godina, vratio sam se u Hrvatsku.”
“Naravno da joj je, kao majci, teško pao moj odlazak, no vidjela je novu priliku za mene.”
Premda se, tada 12-godišnji Ivan Grbešić, vratio doma, nekima je izgledao poput stranca.
“U školi su me provocirali zbog mog govora i naglaska. Zamislite, netom nakon završetka rata dolazim u Hrvatsku i govorim ‘lepo’, ‘belo’, ‘fizička kultura’… U Srbiji sam pokupio njihov govor i naglasak.”
“Prije rata u selu je živjela jedna baka koja me povremeno vodila na svetu misu. Naš župnik je u to vrijeme bio moj sadašnji biskup Vlado Košić. Ta mi je starija gospođa, kad bi išla u Petrinju, redovito donosila male poklone. I tako bih dolazio kod nje sa znatiželjom da vidim što mi je kupila, no, u pamćenje mi se urezalo nešto drugo. Ona je, svaki put kad bih ušao u njezinu kuću, u rukama držala krunicu.”
“Mene su, naravno, zanimali pokloni, ali zapravo vidim da mi je Bog pokazivao da ta baka moli. Budući da moji roditelji nisu molili, duboko sam uvjeren kako je Bog, kroz dobrotu i molitvu te bake, podario moje zvanje.”
‘Bog me zove’
Kad se vratio iz Srbije počeo je živjeti s bakom i djedom po očevoj strani. Oni su bili tradicionalni vjernici te su mu poklonili molitvenik.
Kako mi svjedoči, uskoro je krenuo na svetu misu te je počeo ministrirati. Odjednom je osjetio veliku želju u srcu i poziv da postane svećenik.
“U školi su učenici, ali i profesori, primijetili nešto na meni te su me čak počeli zafrkavati nazivajući me ‘velečasni’ i ‘fra Ivan’. Smetalo mi je to, ali sam se opet pitao što Bog sa mnom radi. Zanimljivo, u vrijeme nakon rata, iz petrinjskog kraja nije bilo puno zvanja. Dapače, moja okolina protivila se pozivu. Baka i djed govorili su mi: ‘Pa tek si se vratio, zašto bi opet otišao’ ili ‘zašto se ne bi oženio, mi ćemo ti sve ostaviti.’”
“Rat je utjecao na moju majku, i tjelesno i psihički. Ona se sada nalazi u jednom kršćanskom domu. I zamislite, jedna takva žena, koja nije bila u vjeri, žena čiji je sin otišao u svećenike, a ona nije znala izmoliti niti Zdravomariju, danas predvodi krunicu u domu Josip Lang u Maloj Gorici. To je veliki blagoslov.”
Odnos s poočimom
“Moji su se nakon nekog vremena također vratili iz Srbije. Ponekad bih obišao svoju majku i braću, ali nikada nisam ulazio u kuću poočima, već bi se našli ispred. Ipak, 2008. ili 2009. godine, tada sam kao bogoslov studirao u Rimu, došao sam u svoj kraj pomoći u blagoslivljanju kuća. Poslije blagoslova svratio sam do majke. Odjednom mi je rekla, ‘ajde, uđi u kuću’. Odgovorio sam kako zna da nikad ne ulazim unutra. Inzistirala je, a znate kakvi smo mi kad majke inzistiraju, ne možemo ih odbiti – sad shvaćam kako je Isusu (smijeh). No, ispalo je pozitivno iskustvo. Moj poočim gotovo je pao kad me vidio u toj kući nakon toliko godina.”
Od tada su se dogodili neki novi koraci.
“Prestao je piti te je postao bolji prema majci i braći. Ponekad se mi bojimo učiniti prvi korak, možda zbog našeg ega ili pritiska okoline, ali kad ga učinimo, onda Bog napravi nove korake.”
‘Čovjek od kojeg sam bježao postao je moj susjed’
Vlč. Ivan počeo je povremeno dolaziti k njima. Jednom prilikom, bilo je to prije dvije godine, tijekom razgovora s poočimom primijetio je kako mu je tijelo naglo oslabilo.
“Jedino što mu je bilo živo bile su njegove oči. Preporučio sam mu da ode kod liječnika i poslušao me. Otkrili su da ima rak pluća koji je u završnom stadiju. I onda su ga prebacili u bolnicu na Jordanovcu u Zagrebu. Crkva je baš obilježavala Godinu milosrđa i zamislite, čovjek s kojim sam svašta prošao, zbog kojeg sam često bježao od kuće i majke, odjednom postaje moj susjed (vlč. Ivan Grbešić tada je bio duhovnik u Međubiskupijskom sjemeništu na zagrebačkoj Šalati op.a.). To je bio veliki izazov za mene. Trebalo ga je svaki dan pohađati, redovito brijati, prati i hraniti. Redovito sam dolazio k njemu i nakon gotovo mjesec dana skoro mi je umro na rukama. Tada sam osjetio jednu stvar: ‘Bože, ja nisam ništa bolji od njega, ali sam sretniji jer sam upoznao Tebe.’”
“Najveća milost je bila ta što sam mu pred smrt podijelio sakramente. Da sam samo radi toga postao svećenik, to bi već bila velika stvar. Kad sam izašao iz bolnice plakao sam i rekao: ‘Bože, ti doista imaš smisao za humor. Što smo sve prošli, a ti si dao da ovom čovjeku udijelim najveću milost.’”
‘Crkva je prosjak koji moli Gospodina za zvanja’
Ivan Grbešić nekoliko je godina svog svećenstva boravio na Šalati gdje je služio kao duhovnik u Međubiskupijskom sjemeništu te Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Također, bio je i povjerenik za duhovna zvanja Sisačke biskupije.
“Proveo sam prekrasnih šest godina gledajući kako Bog u naše vrijeme poziva. Uvijek me fasciniralo čuti u razgovoru sa sjemeništarcima kako su doživjeli Božji poziv. I onda sam shvatio da nema kopija, da se Bogu očito pokvario fotokopirni stroj i da su svi zapravo originali. Gospodin svakoga zove na drugačiji način.”
“Crkva može puno toga. Može raditi, graditi, organizirati i spajati ljude s Bogom, ali jedno ne može – imati zvanja bez Gospodina. Tu vidim Crkvu kao nekog prosjaka, uvijek moramo moliti Gospodina da pošalje radnike u žetvu. Mi smo prosjaci, ali kad prosimo, molimo radimo, Bog daje i stvara nova zvanja.”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
