Nedavni izbori za Europski parlament učinili su nam mnoga dobra u ponovnom otkrivanju i ponavljanju iskustva s preferencijalnim glasovanjem. Želja hrvatskih birača da zaokružuju za konkretno ime i prezime zastupnika “hoda ruku pod ruku“ s demokratskom težnjom ostvarivanja načela pravične zastupljenosti. Kako u Europskom parlamentu, tako i u Hrvatskom saboru! Ipak, uvedeni cenzus od potrebnih 10% osvojenih glasova pojedine stranačke liste na svibanjskim euro izborima pokazuje očigledno strah političke vrhuške od stvarne volje naroda. Zar nije pravedno da predstavnik jedne zemlje bude onaj tko je na određenoj stranačkoj ili nezavisnoj listi dobio najviše glasova birača, pa tako redom na niže? Tada bi bila pravičnija zastupljenost, ne idealna, ali pravičnija. Istina, kad bi svi znali koliko njihova glava glasova nosi i da je to politička ulaznica, zabrinuli bi se oni koji s kokicama u krilu, lagano grickajući, sjede u zastupničkim klupama samo iz razloga jer podržavaju svojeg predsjednika dušom i tijelom, a biračko tijelo im se svodi na prijatelje i glasače s istim prezimenom.
Kako nam je već blisko zaokruživati broj ispred osobe koja ponajviše predstavlja naša životna stajališta, nameće se kao nužda mijenjati sada već nakaradan hrvatski izborni sustav. Zanimljivo je da su izbori za Hrvatski sabor održavani zadnja četiri puta po istom modelu, a broj izgubljenih glasova daje nevjerojatan podatak. Na prošlim parlamentarnim izborima 2011. godine 606.356 glasova od ukupno važećih 2.353.465, dakle ¼ ili 25,76%, bilo je „bačeno“. Ili, bolje reći, svaki četvrti birač dao je glas za saborskog zastupnika kojeg nije odabrao (dani glasovi onima ispod izbornog praga dodjeljuju se tzv. izbornim pobjednicima po D’Hondtovoj metodi). Znači, izborni sustav više nema misao vodilju legitimnosti niti odražava narodnu zastupljenost, što je razvidno i iz kontinuiranog raznovrsnog prkosa sadašnjih predstavnika javne vlasti prema većini stanovnika ove zemlje. Nije tome uzrok samo spomenuta D’Hondtova metoda obračuna, već i potreba smanjenja izbornog praga, te drugačije veličine izbornih jedinica s manjim odstupanjem broja birača nego što je to bio slučaj na prethodnim izborima.
Stoga, valja nam baciti rukavicu demokracije s upitnikom: Želite li glasovati za političara s imenom i prezimenom? Svakako! Želimo preferencijalno glasovanje na izborima za Hrvatski sabor, tako da redoslijed zastupnika koji ulaze u najvažnije državno tijelo određujemo mi, a ne predsjednici stranaka. Tako će odgovarati više nama, a manje svojim šefovima, jer jedini šef i vlast su glasovi – volja birača. Osim toga, ako preferencijalno glasovanje valja za Europski parlament, tada, prema prirodi stvari, vrijedi i za Hrvatski sabor.
*Krešimir Planinić je odvjetnik, član organizacijskog odbora građanske inicijative “U ime obitelji”. Njegovo poznavanje Ustava i zakona Republike Hrvatske osiguralo je čvrste pravne temelje svih koraka inicijative te omogućilo raspisivanje prvog građanskog referenduma u Hrvatskoj i ustavnu zaštitu braka kao zajednice žene i muškarca. Živi i radi u Zagrebu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
