Samo tri generala Austro-Ugarske vojske prešla su ili primljena u sastav vojske prve Jugoslavije 1918. godine, a II. svjetski rat vojska Jugoslavije je dočekala sa samo dva generala Hrvata. Slično stanje vladalo je i pred Domovinski rat – JNA je praktički bila potpuno srpska vojska, a Hrvati bez vojske i časnika izloženi općem napadu do zuba naoružane Srbije.
Nasuprot stanju u Jugoslaviji i odnosu te zločinačke države prema Hrvatima, u Prvom svjetskom ratu Hrvati su za Austro-Ugarsku vojsku dali čak 30 vrhunskih generala i dva admirala!
Posebno se ističu generali i admirali Hrvati u Austro-Ugarskoj:
*Stjepan Sarkotić (osvajač Srbije i Crne Gore, umro u Beču),
*Antun Lipovčak (Srbi ga zatočili u Zagrebu, a Zagrepčani oslobodili u pobuni 5. prosinca, umro u Beču),
*Stjepan Ljubičić (zapovjednik 11. vojnog zbora),
*Milan Emil Uzelac (osnivač zrakoplovstva A-U)
*Luka Šnjarić (stavio je hrvatsku vojsku 1918. na raspolaganje Državnom vijeću, ali ga ovi odbili),
*mornarički admirali Šusterčić i Njegovan,
*najveći austro-ugarski časnik I. svjetskog rata feldmaršal Svetozar Borojević (umro u Klagenfurtu).
Jednom je netko rekao za feldmaršala Borojevića: „Ovaj čovjek zaslužuje veliki spomenik u glavnom gradu – Hrvati ne odričite se svoje slavne povijesti!“.
Prošlo je cijelo stoljeće u kojemu Hrvati nisu smogli snage prepoznati svoje velikane i žrtve te im dostojanstveno odati zasluženu počast i obilježiti stogodišnjicu Velikog rata kako to priliči kulturnim narodima.
Koliki je zaborav obavio najslavnijeg vojskovođu kojeg je Hrvatska ikada imala najbolje svjedoči to što enigma oko datuma Borojevićevog rođenja nikada nije uspjela ni dostići čak ni status povijesne kontroverze! Javnost i struka ostali su gotovo pa potpuno inertni na to pitanje, dok se u radovima nastalim nakon Borojevićeve smrti uobičajilo ponavljati 13. prosinca 1856. godine kao datum njegovog rođenja.
Borojević je bio izdanak onih hrvatskih ratnika koji su sami, zahvaljujući svojim sposobnostima, čvrstini volje i viteškom poimanju časti, od niskog časničkog čina dospjeli do vrha vojničke karijere. Prošao je mnoge provincijske garnizone, borio se 1878. u Bosni i Hercegovini, a u Prvome svjetskom ratu već kao prokušan zapovjednik vodio je najveće formacije austrougarske vojske. Sa 6. korpusom krenuo je na istočno bojište u Galiciju, da bi ubrzo preuzeo zapovjedništvo, u prethodnim bitkama teško načete, 3. vojske. Uspio je ustaliti bojište, odbiti Ruse kod Limanove i osloboditi tvrđavu Przemysl, a u proljeće 1915. kod klanca Dukla držao je položaje sprečavajući prodor Rusa na Dunav.
Ulaskom Italije u rat Borojević je isprva zapovijedao 5. vojskom, a zatim od 1917. 1. i 2. sočanskom vojskom. Uspješno je odbio 11 talijanskih ofenziva. Svojom obrambenom strategijom svrstao se u red najvećih vojskovođa u Prvome svjetskom ratu stekavši naziv „Lav sa Soče“. U 12. bitki, zajedno s njemačkim divizijama, Talijanima je nanio strahovit poraz.
Čast vojskovođe i hrvatstvo, nakon sloma Monarhije i uspostave Kraljevine SHS, Borojeviću su donijeli samo nedaće. Opljačkan, bez mirovine, bez domovine – u novonastalu državu Jugoslaviju bio mu je zabranjen povratak – zaboravljen je živio sa suprugom po hotelima u Austriji. Svemu je prethodila i obiteljska tragedija, smrt sina jedinca.
„Lav sa Soče“ umro je u Klagenfurtu 1920. od posljedica moždanog udara. Pokopan je na bečkom groblju.
Srbijanska vojska se ponašala prema Hrvatskoj kao prema ‘ratnom plijenu’
Turbulentno razdoblje kraja Austro-Ugarske, a zatim stvaranja Države SHS pa Kraljevstva SHS te vladajuća politička volja su uvelike odredile i sudbinu bivših austrougarskih časnika. Raspadnutu austrougarsku vojsku se nije uspjelo sastaviti u novu vojnu snagu Države SHS, a odluke Narodnog vijeća u Zagrebu nisu išle tome u prilog. Dok je talijanska vojska okupirala Dalmaciju, a mađarska Međimurje, državna vojska se otpuštala, a srbijanska pozvala na područje Države SHS. Takva odluka, upravo po želji Svetozara Pribićevića,
bila je početak srbijanskog rješenja ujedinjenja.
Od trenutka ulaska srbijanske vojske na područje Hrvatske u sklopu Države SHS su počeli problemi u komunikaciji srbijanskih vojnih i hrvatskih civilnih vlasti i stanovništva. Shvaćajući taj teritorij osvojenim, a iskorištavajući političku volju izraženih snaga u
Narodnom vijeću, srpska vojska nije se obazirala na autoritet civilnih vlasti ili osjećaje hrvatskog stanovništva.
Od prvih susreta srbijanske vojske i lokalnih civilnih vlasti na području Hrvatske u studenome 1918. nerijetko je dolazilo do problema koji su najvećim dijelom bili izazvani shvaćanjem tih prostora kao osvojenima od strane Kraljevine Srbije. Uz to je potencirano i stajalište o slavnoj srbijanskoj vojsci koji je neupitno utjecao na ponašanje vojnih vlasti na području Hrvatske.
Razvidno je da su vojne vlasti (iako je već bila stvorena vojska Kraljevstva SHS) nastupale s pozicija srbijanske vojske koja je područje bivše Austro-Ugarske smatrala osvojenim svojim trupama.
Jugoslavija primala Hrvate samo u niži časnički kadar i mornaricu
Međutim, kadar srbijanske vojske nije mogao odgovoriti zahtjevima novostvorenog
Kraljevstva SHS. Bilo ga je premalo, a primanje austrougarskih časnika je postalo neizbježno. Trebalo je uzeti veliki broj časnika, ali one nad kojima se mogla provoditi kontrola. Zbog toga je u kadar primljeno najviše časnika u nižem činu, dok je onih primljenih u visokim časničkim činovima bilo razmjerno malo. Primanje časničkog kadra u aktivni sastav vojske Kraljevine SHS je, uz različiti intenzitet, trajalo sve do kraja 1923., s tim da je oko 85% kadra bilo preuzeto od kraja ožujka do listopada 1919. godine. U tom je razdoblju u aktivni sastav nove vojske, prema Službenome vojnom listu, primljeno 2.335 austrougarskih časnika.
Primjećuje se da su primljeni bivši austrougarski časnici u rodu pješaštva vojske Kraljevine
SHS činili 29,6% ukupnog časničkog kadra, topništva 10,92%, inženjerije 11,87%, konjaništva 30,4%, a mornarice čak 58%. Najviše je primljeno nižih činova. Čak 54% su činili potporučnici i poručnici, a 33,14% kapetani I. i II. klase. U primanju je bio malo zastupljen kadar visokih činovima. Od ukupno primljenih 7,6% su bili majori, 4% potpukovnici, i 1% pukovnici (prema činovima vojske Jugoslavije).
Hrvati razoružani prilikom raspada obje Jugoslavije – opomena za budućnost!
Svega tri generala Austro-Ugarske vojske prešla su u sastav vojske Jugoslavije, a II. svjetski rat vojska Jugoslavije je dočekala sa samo dva generala Hrvata.
Slično stanje vladalo je i pred Domovisnki rat – JNA je praktički bila srpska vojska.
Nesretnim okolnostima i nemuudrim političkim vođama hrvatski narod je i 1918. i 1941. i 1991. godinu dočekao gotovo goloruk, dok je na drugoj strani bila cijela srbijanska vojska koja smatrala 1918. Hrvatsku ‘okupacijskim teritorijima’ sve do rapsada Jugoslavije 1991. godine.
A 1941. i 1991. godine, prilikom raspada obje Jugoslavije, vojska Jugoslavije u raspadanju naoružala je svojim oružjem isključivo četnike i srpske civile koji su uskoro počeli tim oružjem ubijati Hrvate. Prvo poznatim pokoljima koji su počeli na ‘Dan ustanka’ 27. srpnja 1941. godine i nastavljeni sve do prosinca 1941. i masovnih pokolja uz rijeku Drinu, dok su 1991. četnici i naoružani srpski pobunjenici počeli masakre u Borovom Selu, Dalju, Baćinu, Lovasu i na drugim mjestima.
Povijest je učiteljica života, zato ne ponovilo se Hrvatima – više nikada!
U spomen slavnim hrvatskim zapovjednicima u I. svjetskom ratu:
Feldmaršal Svetozar Borojević
https://www.youtube.com/watch?v=m1DgdiksGxY&t=35s
General Stjepan Sarkotić
https://www.youtube.com/watch?v=5TM6G7_lpv8
General vojnog zrakoplovstva Milan Emil Uzelac:
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasa
Izvor: narod.hr
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.