21. veljače sveti Petar Damiani – svetac koji se borio protiv dva najveća zla unutar srednjovjekovne Crkve

Sveti Petar Damiani jedan je od najvećih reformatora Crkve svog vremena, pogođene dvjema smrtonosnim ranama: simonijom i nemoralnošću velikoga dijela klera, koji je često kršio obvezu celibata.

Zajedno s Hildebrandom od Soane, odnosno papom Grgurom VII., čiji je bio veliki prijatelj i savjetnik, sveti Petar Damiani jedan je od najvećih reformatora svojega vremena, pogođenog dvjema smrtonosnim ranama: simonijom i nemoralnošću velikoga dijela klera, koji je rado i često kršio obvezu celibata.

Petar Damiani proputovao je čitavu Europu istjerujući poroke, umirujući prepirke, te izmirujući zemlje rastrgane nasiljem i neslogom. Njegov bi odabir, istini za volju, bio drugačiji život: život tišine i molitve u samostanu, što ga je opisao pjesničkim izričajem: “O, pustinjački živote, kupelji duša, smrti prijestupa, pročišćenju svake prljavštine! Ti čistiš dubinu duše i približuješ duh bjelini anđeoske čistoće. Tvoj miomiris nadilazi sve druge mirise, pa i one najljepšega cvijeća.” No, Gospodin je – kao što ćemo vidjeti – za nj’ bio predvidio nešto posve drugo, piše bitno.net

Petar Damiani rođen je u Ravenni god. 1007., kao posljednji od brojne djece. O njegovu se obrazovanju skrbio stariji brat Damjan (čije je ime Petar naknadno pridružio svome, u znak zahvalnosti).

Unatoč nebrojenim poteškoćama koje su pratile tako brojnu, a uz to i siromašnu obitelj, uspio je poći na studij, prvo u Ravennu, a potom u Faenzu i Parmu. Završivši studij, kratko je vrijeme proučavao elokvenciju i govorništvo. Godine 1035. u želji za samoćom, razmatranjem i molitvom, povlači se u jedan samostan na granici Umbrije. No, bila su to odveć teška vremena za Crkvu, a da bi se čovjek, koji se odlikovao ćudoređem i umnošću poput Petra Damianija, mogao nadati mirnome životu u samostanu. Već je bilo uzornih redovnika i svećenika koji su kanili stati na kraj dvama zlima što su se bila uvukla u Crkvu, a što smo ih spomenuli na početku, i tako započeti novo razdoblje evanđeoske čistoće.

Među njih se ubrajao i biskup Ravenne, koji je Petra Damianija pozvao k sebi, izvukavši ga tako iz samostanskoga mira… Petar je toliko uspješno djelovao u Ravenni, te ga je sam papa pozvao neka zajedno s njime organizira reformu Crkve i ishodi izmirenje s carstvom, koje je u to vrijeme bilo u sukobu s Rimom oko pitanja moći.

Tako je poslan u “mirovni pohod” u Milano, u kojemu je upravo vladala pobuna krivovjeraca, a potom u Cluny, kako bi podržao prava tamošnjih čuvenih opata, te nakon toga u Firenzu, Francoforte, Montecassino…

Njegova je sposobnost posredovanja bila tolika, te je gotovo redovito uspijevao postići cilj.

Najbolje od sebe dao je u vrijeme dok se nalazio uz bok pape Grgura VII. Ova dvojica velikih i plemenitih crkvenih velikodostojnika, ujedinjeni željom podariti Crkvi novo, posve evanđeosko lice, upustili su se s nevjerojatnom odlučnošću u reformaciju Crkve, okončavši tako dugu i zamornu “borbu za položaje”, kao jedan od najproblematičnijih vidova simonije (car si je bio prisvojio pravo imenovanja biskupa i opata).

Štoviše, pogođen odlukom pape Grgura VII. o ekskomunikaciji, car Henrik IV. došao je u Italiju, te se u pokorničkoj odjeći bacio do nogu pape i zamolio za oprost. Bilo je to u zamku Canossa, 28. siječnja 1077. g.

Papa je nagradio revnost i plodnu mirotvornu djelatnost Petra Damianija proglasivši ga prvo biskupom Ostije, a potom kardinalom. No, bile su to za nj’ tek počasne titule, budući da se – čim su mu to prilike dopustile – kao običan monah vratio u mir svoga samostana, uvijek spreman ponovo ga napustiti kada bi ga poslušnost i dobrobit Crkve zvale na neko drugo mjesto.

Monah Petar Damiani svoj je život završio prigodom nebrojene mirovne misije. Iako već vrlo poodmakao u godinama, bio je poslan izmiriti žestok sukob, koji je bio podijelio stanovnike njegova rodnoga grada. Sukob su bili započeli sljedbenici protupape, koji su u Ravenni bili veoma brojni. I tom je prigodom Petar Damiani uspio u svom poslanju. Radostan se vraćao u svoj samostan, kada ga je u Faenzi zatekla smrt. Zahvaljujući prevladavajućem mišljenju među pukom, smjesta je proglašen svetim.

Budući da je u miru spokojnog samostana sveti Petar Damiani napisao brojne, vrlo vrijedne tekstove iz područja teologije i askeze, papa Leon XII., godine 1828., uvrstio ga je u povlašteni popis crkvenih naučitelja.

Izvor: narod.hr/bitno,net