Gotovo svi nacistički vođe odbacili su kršćanstvo, ali prihvatili su nešto drugo: Što kaže novo istraživanje?

Novo istraživanje pokazuje da nacisti nisu bili ateisti. Gotovo svi nacistički vođe oštro su odbacili kršćanstvo i vidjeli ga kao političkog i vjerskog suparnika kojeg je morala zamijeniti germanska alternativa.

Razvili su novu religioznost utemeljenu na narodnim tradicijama, okultnim pokretima i azijskoj duhovnosti, navodi europeanacademyofreligionandsociety.com.

Razdvajanje činjenica od fikcije

Još od Drugog svjetskog rata mnogi su nagađali o vjerskim utjecajima na nacizam. Većina ovih spekulacija sadrži krajnje netočne tvrdnje. Međutim, 2017. godine prof. Eric Kurlander objavio je opširnu studiju na temu nacističke religioznosti. U ovoj studiji on tvrdi da nijedan masovni politički pokret nije koristio vjerske ideje, simbole i praksu tako proizvoljno i dosljedno kao što su to činili nacisti. No kako se to uopće ukorijenilo?

Pad religioznosti prije nacističke Njemačke

Čak i prije nacizma, prisutnost ljudi u crkvi je u Njemačkoj i Austriji opadala još od 1800-ih. Zatim, u desetljećima koja su prethodila Prvom svjetskom ratu, ljudi su počeli tražiti smisao i duhovnost u nacionalnim narodnim (völkisch) tradicijama, okultnim pokretima i pseudoznanstvenim spekulacijama.Također prije nacizma, takve su germanske narodne tradicije poučavane u ranom obrazovanju kako bi se ojačao osjećaj nacionalizma.

Pet elemenata nacističke religioznosti

Postoji pet ključnih elemenata nacističke religioznosti:

1. Predkršćanska duhovnost utemeljena na germanskim narodnim tradicijama rase i prirode.
2. Relativistički pogled na dobro i zlo.
3. Prorok koji je prenosio volju naroda.
4. Kult smrti i ponovnog rođenja usredotočen na ratovanje i zemaljsku besmrtnost.
5. Zanimanje za azijske religije.

Predkršćanska duhovnost

Gotovo su svi nacistički vođe oštro odbacili kršćanstvo i vidjeli ga kao političkog i vjerskog suparnika kojeg je morala zamijeniti germanska alternativa. Njihov glavni prigovor kršćanstvu bila je da je ono uklonilo svetost iz prirode učinivši Boga transcendentnim. Nacionalsocijalizam je stoga pokušavao prirodu ponovno učiniti svetom usredotočujući se na krv (rasu) i tlo (naciju). Nacistička svastika bila je primjer takvog štovanja prirode, budući da je bila poganski simbol ‘sunčevog kotača’ koji predstavlja vatru i osvjetljenje.

Mnogi nacistički vođe također su vjerovali u teorije zavjere o navodnoj želji za svjetskom dominacijom Židova i Katoličke crkve. Međutim, budući da je veći dio Njemačke još uvijek bio katolički, nacisti su pragmatično sklopili saveze s katoličkim dužnosnicima kako bi se borili protiv zajedničkih neprijatelja, te su koristili kršćanske teme u svojoj propagandi.

Austro-njemački okultni preporod

Među okultnim tradicijama koje su se razvijale u Austriji i Njemačkoj tijekom 19. i 20. stoljeća, tri su pokreta imala najveći utjecaj na nacizam:

1. teozofija
2. antropozofija
3. ariozofija

Sva su tri pokreta poučavala usku povezanost između rase i duhovne evolucije. Od sedam ‘korijenskih rasa’ čovječanstva, oni su šestu ‘arijevsku’ rasu vidjeli kao duhovno i biološki najrazvijeniju, te stoga superiornu u odnosu na Azijate, Afrikance i Židove. Također su vjerovali da se arijevska rasa pojavila u pretpovijesnoj utopiji (Atlantis/Thule) na Himalaji, te da je putovala kroz Bliski istok do Njemačke.

Rudolf Steiner, utemeljitelj antropozofije, dodao je ideju da se Arijci i ‘obojene rase’ ne bi smjele miješati ili sklapati brakove, jer bi to ometalo misiju njemačkih Arijaca u promicanju biološke i duhovne evolucije. Ariozofija je zatim kombinirala ove ideje s (pseudo)znanstvenim područjima poput ‘rasne higijene’ s ciljem stvaranja konkretnog plana za oživljavanje arijevske rase; selektivni uzgoj (eugenika). Stoga su se zalagali za zabranu međurasnih brakova, te prisilnu sterilizaciju i eliminaciju inferiornih rasa. Mnogi nacistički vođe, uključujući Hitlera, bili su potpuno uronjeni u narodnu subkulturu gdje su se takve ideje međusobno miješale.

Relativistička narodna moralnost

Drugi aspekt nacističke religioznosti bio je potpuno relativistički gledanje na dobro i zlo. Nacisti su vrijeđali apsolutne moralne tvrdnje judeo-kršćanske tradicije, utemeljene na transcendentnom autoritetu. Umjesto toga, nacisti su željeli oživjeti staru germansku pogansku tradiciju u kojoj se moral temeljio na narodnom ‘običaju’ plemenske skupine (Folk). Međutim, onaj koji je odlučivao o pravilima narodnih običaja bio je autokratski plemenski poglavica.

Hitler kao prorok i posrednik

Za naciste je Hitler bio ‘ovozemaljski’ prorok koji je djelovao kao posrednik za uredbe ‘narodne volje’ (Volkswille). Budući da je on bio glasnogovornik ove kolektivne volje, njegove su izjave tretirane kao diktat zakona. To mu je omogućilo da djeluje kao nepogrešivi diktator čija se svaka riječ morala poštivati. To je bilo poznato kao ‘načelo vođe’ (Führerprinzip). Sam je Hitler vjerovao da ga je božanska providnost izabrala kako bi izvršio ovo poslanje.

Kult smrti i ponovnog rođenja

Četvrti aspekt nacističke religioznosti bio je kult smrti i ponovnog rođenja koji je bio usredotočen na zemaljsku besmrtnost. Drugim riječima, besmrtnost je redefinirana kao nastavak rase, za što je svaka osobna žrtva bila opravdana. Nacisti su također veličali ratništvo i uništavanje neprijatelja kao svetu aktivnost. Hitler je čak njemačke vojnike nazivao svojim ‘apostolima’, koji će nakon smrti vječno živjeti.

Nacistički vođe i azijska duhovnost

Naposljetku, nacističku religioznost karakterizirala je ‘ovozemaljska’ duhovnost utemeljena na azijskim religijama. Njihovo zanimanje za azijsku i bliskoistočnu religiju temeljilo se na navodno zajedničkom etničkom podrijetlu germanskih Arijaca, indijskih Arijaca i izvornih ‘Atlantskih’ Arijaca s Tibeta. Činjenica da se simbol svastike mogao naći u svim tim kulturama bio je znak ovog zajedničkog arijevskog podrijetla.

Mnogi nacistički vođe usvojili su indijske doktrine karme, reinkarnacije i vegetarijanstva. Heinrich Himmler, vođa SS-a, izrazito se divio hinduističkom kastinskom sustavu, čitao je Bhagavad Gitu svaki dan, te je često povlačio paralele između Hitlera i hinduističkog boga Krišne. Sam Hitler je japansku šintoističku religiju vidio kao “prvenstveno kult herojstva” koji je naglašavao samožrtvovanje za “slavu i sigurnost svoje zemlje.” Himmler je aktivno pokušavao podučavati vrijednosti samuraja u svojim SS trupama.

Iznenađujuće je da su mnogi nacisti također vidjeli islam kao plemenitu religiju s vrijednim borilačkim i rasnim kvalitetama. Hitler je često povlačio paralele između njemačke i islamske civilizacije, a Himmler je regrutirao islamske trupe u svoj Waffen-SS (borilački ogranak unutar SS-a), jer su Nijemci “bili prijatelji islama na temelju uvjerenja”.

Nacistička religioznost kao multikulturalni spoj?

U zaključku prof. Kurlander tvrdi da je nacistička religioznost bila spoj germanskih tradicija i stranih utjecaja koji je trebao zamijeniti kršćanstvo i mobilizirati njemački narod. Stoga je nacistička religioznost bila iznenađujuće multikulturalna, zaključuje europeanacademyofreligionandsociety.com.

Nacionalsocijalisti provodili represiju i progon Katoličke crkve u Njemačkoj

Svojedobno je Njemačka biskupska konferencija (DBK) na upit Deutsche Wellea odgovorila da ne može u potpunosti isključiti mogućnost da je nakon kraja Drugog svjetskog rata 1945. godine u njemačkim katoličkim crkvama, osim misa zadušnica za pale njemačke vojnike, održan i neki rekvijem za visokorangirane časnike njemačkog Wehrmachta ili NS-vlade. „Obzirom na represije i progon Katoličke crkve od strane nacionalsocijalista, to se čini malo vjerojatnim”, naglasila je Njemačka biskupska konferencija.

*Prevela i uredila: Ornela Findrik

Izvor: narod.hr