Site icon narod.hr

Stanić: Četvrt stoljeća od tektonskih promjena na hrvatskoj crkvenoj karti

Stanić

Foto: Bernard Čović/Glas koncila

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U općem ozračju straha u koji je uronjeno i hrvatsko društvo, pa i beznadnosti koja se nerijetko promiče, gotovo neprimjetno prolazi dobro koje okružuje suvremene hrvatske vjernike. Kao da se sustavno urezuje i forsira dojam da ništa nije dobro i da se nije maknulo s mjesta otkad je Hrvatska postigla svoju samostalnost. Možda je to stoga što se najčešće stvarnost gleda iz političke perspektive, to jest koliko je koja stranačka vlast napravila, a još češće koliko toga nije napravila. Takvi pristupi nužno vode u beznađe jer svaka vlast kad-tad razočara, piše Branimir Stanić u kolumni za Glas Koncila koju u cijelosti prenosimo.

No mnogo bi se dragocjenije spoznaje mogle dobiti kad bi se na proteklo razdoblje gledalo iz perspektive događaja koji su, otvoreno treba reći, napravili tektonski poremećaj na hrvatskoj crkvenoj karti. Prije četvrt stoljeća, krajem rujna 1997., iz krila Zagrebačke nadbiskupije kao dotad pete najveće nadbiskupija na svijetu, rođene su dvije nove biskupije: Varaždinska i Požeška.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
> Kardinal Bozanić na 25. obljetnici uspostave Varaždinske biskupije upozorio na ravnodušnost i sebičnost pred napadima na istinske vrjednote

Ako bi netko želio pisati hrvatsku i društvenu i duhovnu povijest, morao bi uzeti u obzir što su ti događaji značili za žitelje svih triju (nad)biskupija. Doda li se tomu da su dvanaest godina nakon toga rođene i Sisačka i Bjelovarsko-križevačka biskupija, jasno je da se u malo više od desetljeća promijenila čitava duhovna karta hrvatskoga sjevera.

Ako se zadržimo samo na biskupijama koje su zahvaćene promjenama prije 25 godina, sljedeći podatci ulijevaju nadu da hrvatsko društvo ipak ne stoji na mjestu, uz svijest da je nemoguća misija pobrojiti sve (nad)biskupijske izazove i pothvate. Zagrebačka nadbiskupija pokrenula je višegodišnji zahtjevan sinodski proces koji sada svečano završava prve listopadske subote, a iz kojega je posredno izniknulo i Hrvatsko katoličko sveučilište i Nadbiskupijski pastoralni institut i druge ustanove. Usporedno je reformiran nadbiskupijski Caritas, osnivane nove župe, građene nove crkve i pokrenute brojne pastoralne inicijative.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
> Povijesno biskupsko ređenje: Mons. Bože Radoš postao biskup Varaždinske biskupije
> Ave Maria kao poklon pjevača i svirača za 20 godina Varaždinske biskupije

Varaždinska je pak biskupija uspostavila središnje ustanove, također je mnogo gradila po župama, a među brojnim pastoralnim inicijativama ističu se karitativni pothvati i projekti brige za osobe s invaliditetom. Požeška biskupija također je »od nule« izgradila institucije, a nemjerljivi su njezini doprinosi ostvareni u osnivanju osnovnih i srednjih katoličkih škola te na kulturnom i karitativnom planu… Sve to pokazuje da su stvoreni i mnogi duhovni preduvjeti da se na tim prostorima doista bolje živi.

>Biskup Košić: Svi naši svećenici imaju završen fakultet, niska primanja, nemaju radnog vremena i služe s ljubavlju

Jubileji su dragocjene prigode za osvrtanje na prijeđeno razdoblje. Kada se pogleda na entuzijazam koji je vladao u danima osnutaka novih biskupija i u nastavku života Zagrebačke nadbiskupije, vidi se koliko je ljubavi u govorima novih biskupa bilo usmjereno prema vjernicima i životnim uvjetima koji su ih okruživali. Bilo je to doba nakon rata, dok su mnoge rane bile nezacijeljene, mnogi su se susretali sa siromaštvom i tek se tada ozbiljnije moglo krenuti u rješavanje posljedica višedesetljetne sustavne ateizacije. Nema sumnje da bi stanje na tim područjima u odnosu na današnje bilo daleko gore da nisu osnovane nove biskupije kao duhovna središta uz koja su se vjernici lakše mogli nositi s krizama. Drugim riječima, hrvatski je sjever na taj način mogao osnažen ući u novo tisućljeće.

Dobro je, pogotovo u vjerničkim krugovima, vraćati se tim početcima jer oni nose čistoću i nevinost kakve imaju i prve ljubavi. To što možda nije sve ostvareno što je i zacrtano, to što su se u međuvremenu nagomilali novi izazovi, pokazuje da su (nad)biskupijske zajednice žive, mijenjaju se, usklađuju se s vremenom te da je na svakom naraštaju nova odgovornost. Barem vjernici znaju da nitko ne može živjeti od stare slave, zaključuje Branimir Stanić za Glas Koncila.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

O autoru

* Branimir Stanić je od 6. rujna 2020. urednik Glasa koncila, hrvatskih katoličkih tjednih novina s polustoljetnom tradicijom. Završio je novinarstvo na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, teološku kulturu na Institutu za teološku kulturu laika Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te upisao poslijediplomski studij na Sveučilištu u Salzburgu. U Glasu Koncila zaposlen je od 2007. kao urednik mjesečnoga magazina Prilika, a od 2013. je i zamjenik glavnoga urednika Glasa Koncila. Predavao je na Fakultetu Hrvatskih studija, uredio je više knjiga i izlagao na domaćim i međunarodnim znanstvenim skupovima.

** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE
Exit mobile version