Nakon što smo nešto više rekli u člancima o Stjepanu Radiću i Ivi Pilaru o političkim kretanjima i okolnostima početkom 20. stoljeća sada ćemo člankom o Svetozaru Pribičeviću nadopuniti povijesni kontekst zadnjih godina Habsburške Monarhije i stvaranja prve jugoslavenske države.
Buntovni Stjepan Radić i spaljivanje mađarske zastave na glavnom zagrebačkom trgu
Dr. Ivo Pilar – persona non grata u jugoslavenskim državama!
Proučavajući mnogobrojne sinteze povijesti 20. stoljeća dolazimo do zanimljivog zaključka. Unatoč današnjim mnogobrojnim mogućnostima komunikacije i suradnje historiografije spomenutog razdoblja i dalje s gotovo potpuno različitih „polova“ daju sliku određenih povijesnih ličnosti. Među spomenute se ličnosti posebno ubraja „prečanski Srbin“ Svetozar Pribićević. Unatoč mnogobrojnim člancima i monografijama tema članka neće biti proučavanje lika i djela „kroz oči“ hrvatske, srpske ili emigrantske historiografije. Za razliku od spomenutih prvenstveno će se u sljedećim poglavljima fokusirati proučavanje na jedan „segment“ života spomenutog političara.
Taj je „segment“ bio njegova „misao vodilja“ na temelju koje ga historiografije „stavljaju u određene ladice“. Za svakoga je čovjeka najteži „znanstveni zločin“ kada prateći znanstvene struje nekomu pridaje gotove epitete i obilježja ne osvrćući se na povijesne izvore, točnije na izvore iz kojih se može iščitati misao, vizija koja je obilježila život određene ličnosti koja je trenutačno u sferi zanimanja. Iz toga će se razloga najpoznatiji „prečanski Srbin“ 20. stoljeća probati približiti čitatelju kroz nekoliko povijesnih izvora iz kojih se može jednostavno primijetiti evolucija ili možda „stalnost“ vizije političara koji je svojim djelovanjem dao veliki prinos prvoj trećini 20. stoljeća, odnosno Banskoj Hrvatskoj, a nakon ujedinjenja Kraljevini SHS i od 1929. godine Kraljevini Jugoslaviji.
U nastavku će se članka kritički interpretirati vizija Svetozara Pribićevića kroz članak „Misao vodilja Srba i Hrvata“ iz 1897. godine, kroz izvore tijekom Prvog svjetskog rata, kroz jedan od najpoznatijih govora spomenutog političara na političkom skupu u Sarajevu 15. 2. 1919 i kroz najpoznatiju knjigu koju je napisao protagonist članka dok je boravio u emigraciji „Diktatura kralja Aleksandra“. Da bi se lakše objasnio kontekst u kojemu je Svetozar Pribićević iznosio svoje stajalište koristit će se poneke monografije i osvrti Svetozarovih suvremenika na njegovo javno djelovanje. Još se samo treba napomenuti da nastavak teksta neće biti namijenjen u svrhu „veličanja“ ili „umanjivanja“ važnosti Pribićevićeve vizije nego ju pokušati što detaljnije objasniti, staviti u kontekst vremena i prostora u kojemu se razvijala i širila.
Svetozar je Pribićević rođen u Kostajnici ( današnja Hrvatska Kostajnica ) 26. listopada 1875. godine. Odgojen je u srpsko – pravoslavnom duhu koji je imao svoje uporište u političko – kulturno – vjerskim strujama iz Kraljevine Srbije s izrazitom potporom u lokalnim pravoslavnim crkvenim krugovima. U takvom se obiteljskom okružju, kako piše brat Adam o njemu u biografiji, mladi Svetozar postupno počeo formulirati u osobu s izrazitom željom za ciljem kojemu teži u određenom trenutku potiskujući trenutačne potrebe svojih bližnjih, pa i vlastite. Iz takvoga obiteljskoga okruženja i s određenim stajalištima prožetim tvrdoglavošću, ustrajnošću i kako će se kasnije pokazati u propusnom okviru srpstva odlazi na školovanje. Završivši četiri razreda realke u Petrinji sa stipendijom iz Krajiške imovne zadruge odlazi pohađati višu realku u Zagrebu. Sve se više tih godina u Zagrebu pod utjecajem okoline počinje u mladom Svetozaru formulirati filozofsko – političko gledište na odnos Hrvata i Srba. Najjasnije se spomenuti proces može opisati događajem, odnosno svađom između mladog prečanskog Srbina i kolega Hrvata. Svetozar je tijekom navedene svađe rekao mladim Hrvatima da su oni zapravo jedan narod. Na tu su, u očima drugova Hrvata provokaciju burno reagirali što je rezultiralo prebacivanjem Svetozara u Karlovac na školovanje gdje je i završio višu realku. Kasnije će se ustanoviti da je unatoč burnoj reakciji antagonista Hrvata u svađi protagonist ustrajao u svojoj viziji zbog nekih okolnosti u Banskoj Hrvatskoj koje će se kasnije objasniti. Nakon završene „srednjoškolske“ naobrazbe odlazi ponovno u Zagreb gdje na Filozofskom fakultetu studira fiziku i matematiku. Tada tijekom 1890 – ih godina dolazi uz Stjepana Radića na čelo zagrebačkih studenata. U studentskim krugovima počinje širiti svoju ideju narodnog jedinstva!
Spomenuto je djelovanje najbolje vidljivo kroz članak Misao vodilja Srba i Hrvata iz 1897. godine koji izdaje pomoću kolega u uredničkim studentskim krugovima. Između ostaloga u njemu navodi glavne temelje svoje vizije, a to je da Hrvat i Srbin nisu dva naroda nego dijelovi jednoga, da govore jednim jezikom i da vjerske razlike ne utječu jer narod može biti razdijeljen na više vjeroispovijesti. Kao što se može primijetiti sve više dolazi unatoč poteškoćama koje mu uzrokuju kolege tijekom srednjoškolskog obrazovanja, ali i studiranja do jačanja njegove vizije. To možemo pripisati već par puta spomenutoj tvrdoglavosti, ali svakako i kontekstu u kojemu se razvijala. Prijelaz s 19. na 20. stoljeće je razdoblje mađarizacije u ugarskom dijelu Habsburške Monarhije. Za razliku od mnogobrojnih stanovnika Banske Hrvatske mladi je intelektualac iz Kostajnice primijetio da Mađari uz neku vrstu politike koja daje privilegije Srbima zapravo politikom „divide et impera“ žele oslabiti trenutačno jači politički i gospodarski narod Hrvata, a onda postupno i prečanske Srbe. Promatrajući njegovu ideju o jednom narodu svakako dolazi do izražaja da odbacuje državno – pravne argumente i povijesne činjenice prvenstveno zbog već spomenutih općih političko – gospodarskih okolnosti vremena. Iz svega je navedenoga vidljivo da je formiranje ideje završeno tijekom studentskih dana, odnosno krajem 19. stoljeća. U nastavku će se teksta raspravljati kako je išlo širenje ideje, koliko je bila prihvaćena i zašto u Banskoj Hrvatskoj i koliko je evoluirala ili se ustalila u novim političko – gospodarskim okvirima Kraljevine SHS, odnosno Kraljevine Jugoslavije. Svi će se spomenuti procesi djelomično prikazati kritičkom interpretacijom govora i pismenih djela samog protagonista ideje.
Više o opisanoj tematici možete pronaći u:
Svetozar Pribićević, Diktatura kralja Aleksandra, Pogovor Bogdan Krizman, prev.
Dražen Budiša i Božidar Petrač. Zagreb: Globus, 1990.
Hrvoje Matković, Svetozar Pribićević: ideolog – stranački vođa – emigrant. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 1995.
Hrvatska enciklopedija, Svetozar Pribićević.
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasa