Dr. Ivo Pilar – persona non grata u jugoslavenskim državama!

Možda je još najbolje o svome liku i djelu rekao sam Ivo Pilar riječima: „Činjenice imaju to neugodno svojstvo da postoje i dalje bez obzira na to priznaje li ih se ili ne“.

U poznatoj i nadasve zanimljivoj emisiji Pogled u prošlost na Hrvatskoj radio televiziji povjesničarke Nikolina Mađar i doktorica znanosti Mira Kolar-Dimitrijević i povjesničar doktor znanosti Ivan Bulić progovorili su o odvjetniku, pravašu, ideologu i doktoru prava Ivi Pilaru, znanstveniku po kojemu je Institut društvenih znanosti dobio ime.

Nameće se pitanje zašto je doktor Ivo Pilar bio persona non grata u jugoslavenskim državama od 1918. godine pa do početka 1990-ih, uz određenu iznimku 1943. godine tijekom Drugog svjetskog rata. U dokumentarnom filmu koji je prema već uhodanom trendu zauzeo oko pola emisije progovorilo se o povijesnom kontekstu u kojemu je živio i djelovao doktor Ivo Pilar.

Obitelj Pilar je došla s područja Moravske u Slavonski Brod krajem 18. stoljeća, a mladi je Ivo dok su još hrvatske povijesne zemlje bile podijeljene i težile modernizaciji studirao pravo u Beču, neko vrijeme i u Parizu da bi postao doktor prava na Bečkom sveučilištu. To je bilo uobičajeno za tadašnje studente s kraja 19. i početka 20. stoljeća mladih Hrvata među kojima se svakako ističu svima poznati braća Radić i Ivo Pilar.

Tih su godina, ili bolje rečeno desetljeća, navedeni mladi intelektualci imali slična razmišljanja koja su bila osnova njihovih djelovanja. U jednom svome citatu Pilar govori: „Secesija je elementarnom silom morala sebi probiti put, skršiti lance te sada progovara svijetu o potpunoj slobodi i stvaranju“. Sve u svemu, progovara u metafori da ne treba kod Hrvata biti malograđanštine i da i narodi poput Hrvata moraju biti svjesni svojih mogućnosti za napretkom i praćenjem najnovijih trendova u kulturi, umjetnosti, gospodarstvu.

Prije stotinjak godina su naši mladi odlazili na školovanje na srednjoeuropska sveučilišta i tako dolazili do mnogobrojnih saznanja, a danas opet zahvaljujući internetu mlado i staro može doći do velikog broja knjiga, znanstvenih i stručnih članaka o svemu i svačemu, samo treba malo više zagrepsti, a ne prihvaćati ono što se prvo plasira u javnosti ili na fakultetima.

Nakon kratke digresije potrebno je vratiti se liku i djelu Ive Pilara. Doktor povijesti Bulić je jasno spomenuo da je Ivo Pilar bio slijednik Ante Starčevića i Eugena Kvaternika. Njihov je slijednik bio i mladi Stjepan Radić, a o čemu sam pisao u članku Buntovni Stjepan Radić i spaljivanje mađarske zastave na glavnom zagrebačkom trgu. Kako je doktor Bulić ustanovio, mladi intelektualci su početkom 20. stoljeća bili svjesni da još veća opasnost prijeti iz Beograda nego iz Budimpešte i takozvane mađarizacije. Da je doktor Pilar dobro primijetio, možemo uočiti proučavanjem politike jugoslavenske monarhističke velikosrpske države pa i politike komunističke jugoslavenske države, a zbog čega je i bio persona non grata jugoslavenskih država.

Doktor Bulić je, kao i što je rečeno u dokumentarnom filmu, napomenuo da je Pilar živio i djelovao tijekom zadnjih godina Habsburške Monarhije u Bosni i Hercegovini gdje je otišao s mišlju da će biti jedan od „apostola narodnog jedinstva“. Važno je napomenuti da su u ono vrijeme Srbi u Bosni i Hercegovini odricali Hrvatima hrvatstvo i da je ono samo proizvod habsburške politike i kretanje Habsburgovaca prema istoku. Uzimajući u obzir opisani kontekst ne treba nas čuditi spomenuta misao o jedinstvu Pilara, to jest zagovaranje suradnje Hrvata i muslimana radi kulturnog, gospodarskog i političkog razvoja Bosne i Hercegovine. Tih je godina Stjepan Radić izražavao divljenje radom svoga istomišljenika u Bosni koji je u Tuzli imao odvjetnički ured. U ovom je trenutku važno spomenuti i da je stariji hrvatski intelektualac Frano Supilo 1890-ih godina govorio da Bosna i Hercegovina ima hrvatski karakter, da bi tijekom prvog desetljeća 20. stoljeća promijenio mišljenje zagovarajući misao da se treba područje Bosne i Hercegovine prepustiti srbijanskoj interesnoj sferi. To je najvjerojatnije učinjeno radi mnogoborojnih dogovora između dijela hrvatskih i srpskih političara iz Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.

Doktorica Kolar-Dimitrijević je napomenula da je uz spomenuto pravničko, doktor Pilar imao i trgovačko obrazovanje koje mu je samo pomoglo da bude kvalitetan ideolog koji prati zbivanja i procese u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, diljem Habsburške Monarhije, ali i u okružju. Pisao je mnogobrojna djela o hrvatskoj državnosti u sklopu Habsburške Monarhije jer je kao i Milan Šufflay i Stjepan Radić smatrao da hrvatske povijesne zemlje pripadaju sredjoeuropskom kulturnom krugu. Zagovarao je federalnu Habsburšku Monarhiju i ravnopravnost naroda, a što je nastavio i od 1918. godine u Jugoslaviji.

Koliko se nova južnoslavenska vlast bojala misli o ravnopravnosti između naroda o kojoj je progovarao i Pilar dovoljno govori činjenica koju je iznijela doktorica Kolar-Dimitrijević da je vlada iz Beograda otkupila cijelo izdanje njegove knjige Južnoslavensko pitanje i da je knjiga postala gotovo nedostupna sve do 1943. godine kada ju je preveo Fedor Pucek. Opisane misli nisu odgovarale niti politici komunističke jugoslavenske vlasti pa je bio persona non grata i između 1945. i 1990., a čemu je svakako doprinijelo i njegovo mišljenje koje se temeljilo na protivljenju bilo kakvim revolucionarnim djelovanjima pa tako i protiv komunističkog načina razmišljanja tijekom 1920-ih i 1930-ih godina.

Doktor Ivo Pilar, kao i Milan Šufflay i Stjepan Radić skončao je tijekom diktature Aleksandra Karađorđevića, a protiv čije su represije progovarali i poznati Heinrich Mann i Albert Einstein pa i pokroviteljica Karađorđeve Jugoslavije Republika Francuska. Za razliku od Šufflaya i Radića za koje se zna kako su ranjeni, odnosno ubijeni za Pilara se i dalje govori da je umro u svojoj spavaćoj sobi u nerazjašnjenim okolnostima.