Foto: Bojovnik

Tijekom prohladnog prijepodneva obasjanog „zubatim“ suncem 16. listopada 1895. godine studenti ili bolje rečeno mlada građanska inteligencija krenula je u četiri reda od današnje zgrade Pravnog fakulteta i Rektorata Frankopanskom ulicom prema trgu bana Jelačića. Došavši na spomenuti trg izvikivali su „Slava Jelačiću“, „Živio hrvatski kralj Franjo Josip“ i naposljetku „Abzug Mađari“ pri čemu su i zapalili mađarsku zastavu!

Unatoč činjenici da je na čelu opisanog četveroreda mlade inteligencije bio Vladimir Vidrić, prvi je niti sat i pol nakon učinjenog čina uhićen mladi Stjepan Radić, budući prvak Hrvatske seljačke stranke i hrvatskog naroda. Potom su uslijedila uhićenja još tridesetak studenata od ukupno sto i pedeset koji su sudjelovali u navedenom činu spaljivanja.

Vijest se o buntovnim studentima diljem Austro-Ugarske Monarhije širila jednakom brzinom kako je i izgorila mađarska zastava ili prema riječima tadašnjeg bana Khuen-Héderváryja „krpe sašivene u ugarsku trobojnicu“. Naravno, radilo se o banovom umanjivanju studentskog bunta.

Možemo izdvojiti riječi iz Narodnih novina koje su navele da je spaljivanje „sramotni čin“, dok se u Die Drau navodi da je sve bila „komedija na Jelačićevom trgu“. Važno je spomenuti da je toga dana u Zagrebu boravio i car Franjo Josip I. koji je dva dana prije otvorio novu zgradu Hrvatskog narodnog kazališta i čiji je boravak u Zagrebu zapravo bio i glavni motiv studentskog buntovništva.

Car je neposredno prije odlaska iz Zagreba uputio pismo zahvale banu Khuen-Héderváryju u kojemu je zahvalio građanima Zagreba i hrvatskom narodu na lojalnosti tijekom događaja otvorenja pri čemu ipak nije zaboravio spomenuti i „kažnjive događaje“ koji nisu zasmetali. Na temelju svega navedenoga možemo zaključiti da se studentski čin isplatio jer su svi „brujili“ o njihovom, po nekima hrabrom, a po nekima sramotnom činu.

Opisani se čin naravno ne može promatrati samo kao jedan zasebni događaj nego kao dio „slagalice“ povijesnih procesa tijekom druge polovice 19. stoljeća. Navedeni povijesni proces možemo opisati riječima Khuenov teror, neriješeno nacionalno pitanje u dijelovima Austro-Ugarske Monarhije i stalne težnje Ugarske, to jest Mađara da osamostale svoj dio u kojemu je pripadalo i međuriječje između Drave i Save na sjeveru i jugu i Sutle i Dunava na zapadu i istoku.

U toj bi budućoj državi Mađari bili prvaci, a svi ostali – ostali pri čemu bi hrvatsko pitanje i dalje bilo problem. U tada već gotovo tri desetljeća staroj Austro-Ugarskoj, Hrvatska nije imala financijsku samostalnost pri čemu je shvaćana u Ugarskom dijelu Monarhije kao pobočna zemlja. Toga je itekako bila svjesna i nacionalno osvještena mlada inteligencija na čelu sa Stjepanom Radićem, a kojima je ban Jelačić bio cijelo vrijeme na pameti.

Iz toga su razloga zapalili mađarsku zastavu na trgu bana Jelačića pri čemu su htjeli obavijestiti javnost i vladajuću dinastiju Monarhije da dio hrvatskog naroda negoduje protiv bana Khuen-Héderváryja i politike vladajuće mađarske elite uz koju je sve više bila i elita srpskog naroda u Austro-Ugarskoj.

Tu politiku možemo nazvati velikomađarskom, odnosno težnjom da se Hrvatska i Slavonija pretvore u ugarske pokrajine dok su Srbi u Hrvatskoj i Slavoniji dobili narodno-crkvenu autonomiju. Sve je navedeno utjecalo na politički razvoj Stjepana Radića koji će zbog spaljivanje zastave biti osuđen na šest mjeseci zatvora i biti izbačen sa Sveučilišta u Zagrebu.

On je već sa svojih dvadesetak godina smatrao da Srbi koji surađuju s banom glavni uzrok što „Hrvatska ne može odahnuti i što je danas faktično puka mađarska pokrajina“. Unatoč tim riječima bitno je spomenuti da je zagovarao izgradnju moderne nacionalne svijesti i napredak iste bez ugrožavanja interesa drugih pri čemu je smatrao moguće bolje odnose sa svim nacijama pa tako i sa Srbima i Mađarima.

Više o opisanoj tematici možete pronaći u:

Boban, Branka. Mladi Stjepan Radić o Srbima u hrvatskoj i odnosima Hrvata i Srba, 1995.

Hrvatska enciklopedija, s.v. Dragutin (Karoly) Khuen- Héderváry.

Hrvatska enciklopedija, s.v. Stjepan Radić.

Mario Strecha. Franjo Josip prvi, 2002.

Obzor, listopad 1895.

Racko, Ljerka. Spaljivanje mađarske zastave 1895. god u Zagrebu, 1990.

Izvor: narod.hr