Osvrt jedne srednjoškolke na roman ‘Ime mi je Damjan’: Raste li čitatelj ili određena propaganda?

Roman “Ime mi je Damjan” slovenske autorice Suzane Tratnik izdan je 2001. godine, a dio je nacionalnog projekta za poticanje čitanja Rastem s knjigom za srednjoškolce u Sloveniji. U središtu ove priče je “transrodni” devetnaestogodišnji mladić. Profesorica Matija Grgat poslala nam je osvrt učenice 3. razreda jedne slovenske gimnazije za koji smatra da bi se nad njim trebali “zamisliti mnogi pedagoški djelatnici, roditelji, a isto tako i vršnjaci”.

O ovoj knjizi objavili smo tekst prof. Dragice Motik i prof. Matije Grgat, a osvrt ove srednjoškolke prenosimo u nastavku:

Pročitala sam knjigu “Ime mi je Damjan”. Bila je preporučena za čitanje. Pronašla je prostor i tržište kroz projekt »Rastem s knjigom«. Ja sam učenica i pitam se: Raste li kod ovog projekta čitatelj ili određena propaganda? Pročitajte pa ćete saznati.

Rastem s knjigom – ali s kakvom?

Zovem se Damjan, roman je autorice Suzane Tratnik koji nas kroz lik devetnaestogodišnjeg Damjana uvodi u teme teških obiteljskih odnosa, traženja smisla života i „rodna pitanja“. Unatoč važnosti i aktualnosti tih tema način je njihove prezentacije problematičan – Damjanovo ponašanje je razuzdano, a opisano je kao nešto samorazumljivo ili opravdano.
Damjanov lik iznimno je složen, no prikazan je na previše površan način.

Na gotovo svakoj stranici saznajemo da je bio pijan, opijen, naliven, da je pod gasom…, kao da je alkohol već dio njegove osobnosti. Odatle slijedi većina sadržaja: reže vene sebi i svojoj budućoj djevojci Neli, spava sa starijom ženom, tuče najboljeg prijatelja i ostavlja ga samog na željezničkoj postaji. Rijetko žali zbog svog nasilnog ponašanja i opravdava ga osjećajem prijetnje (osjeća se napadnutim, iako često nije). Želi biti shvaćen, ali je iznimno egocentričan i podsmješljiv čak i prema ljudima sa sličnim iskustvima, uključujući lezbijke s kojima se na neki način poistovjećuje. Želi pripadati, ali ne želi ulagati trud u svoje veze (koje, kao i većina stvari u njegovu svijetu, izgledaju “besmisleno”). Uz to, takvo razmišljanje i ponašanje predstavljeni su kao nešto normalno.

>Jeste li svjesni moći globalističke ideologije koja djeluje protiv djece? (I. dio)

Pretpostavljam da je autoričin cilj bio potaknuti naše razumijevanje za pripadnike LGBT skupine, ali smatram da je učinak na čitatelje često upravo suprotan – zbog nekritičkog opisivanja i grubog stila roman ostavlja dojam da je napisan iz čiste ljutnje i bijesa. Jezik je izuzetno vulgaran, a psovke su dodane gotovo nasilu. Takav mi se stil ne čini primjerenim za književnost koja ima umjetničku vrijednost. Osim toga, autorica kroz cijelu priču nameće svoje mišljenje i moralizira, umjesto da pusti da događaji govore sami za sebe i da ostavi prostora za razmišljanje, samorefleksiju.

Uzrok je Damjanova ponašanja obilježenog nasiljem seksualno zlostavljanje od strane njegova oca. Iako je ta trauma ključna, autorica se ove teme dodirne samo usput. Zbog grubog stila i Damjanova mučnog pogleda na svijet, prosječni čitatelj to lako može previdjeti.

Upravo seksualno zlostavljanje moglo bi biti crvena nit koja bi objasnila izvor Damjanovih problema i ponašanja te čitatelje potakla na razumijevanje. Umjesto toga, autorica ignorira ovu temu i usredotočuje se na prikaz hrpe problema u njegovim vezama, koji čitatelja umaraju umjesto da ga potresu. To čini percepciju glavnog lika još površnijom.

‘Prvi transrodni roman na slovenskom jeziku’

Autorica Damjanove probleme i traume prikazuje kao posljedicu rodne identifikacije, iako su uzroci dublji i širi. Dodatnu zbunjenost može izazvati i napomena da se radi o prvom transrodnom romanu na slovenskom jeziku. Tako roman kod čitatelja ostavlja pojednostavljeni dojam da su teškoće s kojima se glavni lik suočava posljedica toga što je rođen u spolu suprotnom njegovu rodu. Damjan nekoliko puta kaže da mu je stalo do svih, da mu se čini nepotrebno ulagati u odnose kad postanu teški te zbog prošlog lošeg iskustva nije spreman prihvatiti nikakvu pomoć. Čitatelj koji se poistovjeti s Damjanovom otupjelošću i izgubljenošću, može iz knjige ponijeti uvjerenje da se ne isplati truditi niti tražiti pomoć ili da nema drugog rješenja, nego pribjeći drugom identitetu. Literatura namijenjena mladima ne bi si smjela dopustiti prenošenje takve poruke.

>Jeste li svjesni moći globalističke ideologije koja djeluje protiv djece? (II. dio)

Upravo zato mi se čini spornim i to što je 2014. godine u sklopu projekta Rastem s knjigom 22.000 primjeraka knjige podijeljeno učenicima prvog razreda srednje škole. Većina učenika te dobi još nema dovoljno oblikovan pogled na svijet, čvrstoću i emocionalnu zrelost koju zahtijeva čitanje ovakvog romana s ovakvom temom i stilom. Također su 2019. godine za projekt Rastem s knjigom odabrali još jedno djelo iste autorice pod naslovom Nijedan glas, koje obrađuje problematiku LGBTQ. To me dovodi do pitanja: jesu li ta dva književna djela odabrana zbog svoje kvalitete ili samo zbog društvenih stajališta koja predstavljaju? Raste li u ovom projektu čitatelj ili je to samo točno određena propaganda?

Izvor: narod.hr