BBC: Opuštanje na dalmatinskoj obali

S palube našeg broda gledali smo spektakl koji je opčinio sve u ovom uskomešanom lučkom gradu: rijeka jedrilica tekla je iz luke prema blještavom tirkiznom obzoru. Iako je Hrvatska tek ušla u Europsku uniju i obilježila 22. godišnjicu svoje neovisnosti, u gradu se samo pričalo o manjoj, ali možda jednako znakovitoj prekretnici, rekordnom broju posjetitelja na otvorenju događanjaYacht Week 2013., piše Marc Mewshaw u putopisu za BBC.

Bio je to znak vremena. Dugo je bila jeftina destinacija koja masama nudi sunce i šljunčane plaže, a danas se Hrvatska razvija u utočište sofisticiranih moreplovaca. S modernim marinama, gastronomskom i vinskom scenom kojoj zavidi cijela središnja Europai industrijom chartera brodova koja je prilagođena svim razinama platežne moći, ubrzano oduzima tržišni udjel razvikanijimodredištima za jedrenje kao što su Turska i Grčka.

Pa ipak, usprkos svojim snovima o preobrazbi u blještavi raj za jahtaše, Hrvatska je i dalje mjesto ukorijenjeno u prošlosti – „Mediteran kakav je nekad bio“, da citiramo Hrvatsku turističku zajednicu. Kada ste na moru, ta dvojna priroda dolazi do izražaja. Kao što kaže Robert, skiper jahte na kojoj sam plovio: „Na brodu dobijete najbolju sliku Hrvatske. Jednu večer plešete u nekom šminkerskom priobalnom mjestu, a drugo ste jutro u ribarskom selu – pravoj Hrvatskoj.“

Željni iskustva i ekskluzivnih ali i opuštenih strana ove zemlje, te uživanja u svim zadovoljstvima između njih, mojih desetak suputnika i ja rezervirali smo devetodnevno putovanje Naviluxom, 37-metarskom luksuznom motornom jahtom. Naša misija? Lijeno se uputiti kroz dalmatinski arhipelag, skupinu od preko 1200 otoka raspršenih uz jednu od posljednih neiskvarenih mediteranskih obala.

Iz Splita, regionalnog jahtaškog čvorišta Dalmacije, uputili smo se prema Trogiru, mjestu uskih uličica pod zaštitom UNESCO-a. Dok je sumrak prosipao svoju zlatno ružičastu boju po svijetlim blokovima vapnenca Katedrale sv. Lovre, skitao sam se po glavnom trgu. Urezan u njegove zidove bio je ludi arhitektonski uzorak venecijanskih lođa, gotičkih prozorskih okvira i romaničkih stupova spašenih iz ratom oštećenih palača po gradu. Bila je to nepatvorena Hrvatska: granično područje na kojem se već dugo miješaju vjeroispovijesti, kulture i ideologije – i često nasilno sukobljavaju – da bi stvorile tapiseriju koja je puno bogatija od zbiranjezinih pojedinačnih dijelova.

Naravno, nismo ovdje došli samo da bismo se divili tihim ljepotama Hrvatske. Željni akcije uputili smo se prema Hvaru, nekoć ključnom trgovačkom mjestu Mletačkog carstva iz 16. stoljeća, a sada najšminkerskijem jadranskom odredištu.

Da bismo dobili bolju sliku, prošetali smo pored elegantnih barova koji su se protezali uz rivu i uz strme serpentine, kroz sočne vrtoveispunjene glasanjemcvrčaka, prema španjolskoj tvrđavi. Pogled nam je bio plaća za pješačenje, i to s kamatama. Grudobrani izloženi vjetru koji su štitili mještane od osmanskih napadača 1571. godine nadgledaju mozaik ciglenih krovova i zelenih brežuljaka Paklenih otoka koji uranjaju u more.

Kasnije, u želji da iskusimo poznati hvarski noćni život, odlazimo u Carpe Diem, najsvetije boravište ljubitelja koktela na Jadranu. Ekipa se činila neobično obuzdana. U 2 ujutro otkrili smo zašto,kada je flota glisera odvela partijanere na obližnji otok – gdje je pravi tulum počeo i trajao do dugo iza zore. Puno prije toga zatražili smo svoj račun i šmugnuli na Navilux, daleko od bjesomučne gomile i pulsirajućeg ritma.

Tamo smo našli svoju posadu kako lovi sipe, čija će tinta sljedećeg dana završiti u slasnom crnom rižotu. „Pomaže nam da se opustimo“, rekao je Robert za njihovu razbibrigu na mjesečini.
Nama nije trebala takva pomoć. Između razgledavanja sate smo provodili u blaženstvu sunčanja, jacuzzija i zurenja s palube u okolne morske površine, koje je poslijepodnevno svjetlo omekšalo u rastopljene pastele i zamagljene obale. Za malo akcije jedanput dnevno bacili bismo sidro na nekom udaljenom otoku nedostupnom hordama turista. Tamo bismo čamcem, kajakom ili jet skijem, što smo sve imali na našem brodu, istraživali šumovite uvalice. Ili bismo stavili peraje i ronili i skakali u prohladne vode za koje kažu da su druge po čistoći u Europi.

Nakon Hvara zaplovili smo prema otoku koji je bio sušta suprotnost, idiličnom, diskretnom Visu. Ovdje, kao što je slučaj s mnogim mjestima u Hrvatskoj, turbulentnost prošlosti ima i svoju dobru stranu. Zbog svog statusa vojne baze, Vis je bio zatvoren za turizam do 1989. Iako hedonisti sada opsjedaju slikovitu luku grada Visa, a njegova dugačka riva ugošćuje trgovine umjetninama uz konobe koje su na glasu kao najbolje u Dalmaciji, život se ovdje kreće tromim, polaganim korakom.

To je mjesto u kojem se jutarnje kave ispijaju još kasno iza podneva, gdje vinogradi iza kuće u kojima se uzgaja plavac mali graniče s glavnom ulicom i gdje igra badmintona bez mreže koju dva dječarca igraju nasred ceste ima pravo prvenstva u prometu. Usprkos supermarketu vrlo znakovitog imena Konzum u središtu grada, obiluju ostaci komunističke prošlosti, od crvenih zvijezda na nadgrobnim kamenima na palmama okruženom groblju do ploča kojima se obilježava tvrdoglavi otpor Titovih partizana.

Potpuno opušteni upućujemo se prema, u usporedbi s Visom, živahnoj Korčuli. Uz vjetrovite tjesnace koji vode do njene luke nailazimo na skupinu surfera koji surfaju na jakoj buri. Iza tog šarenog jata bujna vinska regija poluotoka Pelješca rasprostire svoj mozaik vinograda, polja lavande i maslinika s drevnim suhozidima. U usporedbi s drugim slikovitim pristupima, ovaj je kriterije podignuo do nebesa.
Ali grad Korčula, bljeskajući se poput bisera na vrhu Pelješkog kanala, ne da se zasjeniti. Pored njegovih jakih bedema i stražarskih kula, šetali smo rasterom ulica u obliku riblje kosti, ispunjenih restoranima i dućančićima koji prodaju filigran i Murano staklo, te otkrili da zaslužuje svoju reputaciju manje krcatog, mini Dubrovnika.

U sumrak tisućljetnog Mletačkog carstva, ova bajkovita citadela zamijenila je Hvar kao mletačko uporište na Jadranu. Sa svojim Tintorettovim oltarnim palama, izrezbarenim kamenima i gotičkim mostićima nad uskim ulicama, Korčuli posvuda nosi otiske Serenissime. Korčula svojata i Marca Pola kao svoga sina. Ja u to nisam uvjeren. Nakon uživanja u lokalnim delikatesama u dvorišnom bistrou Kanavelić sumnjao sam da bi rođeni lutalica mogao potjecati iz mjesta koje nitko tko je pri zdravoj pameti ne bi htio napustiti.

Ali mi smo ga ipak napustili, a naše je sljedeće odredište više nego ublažilo taj udarac. Dugačka kopnena masa ukrašena oko rubova otočićima savršenima za istraživanje čamcem, bujni Mljet vrhunac je prirodnih ljepota Dalmacije. Uvidjevši njegov potencijal zlatne koke turizma, stari je komunistički režim proglasio veliki dio ovog otoka nacionalnim parkom 60-ih godina prošlog stoljeća.

Pozdravili smo njihovu dalekovidnost dok smo se truckali u kombiju koji vozi svaki sat iz malog lučkog mjesta Polače do Mljetova dva slana jezera, od kojih je veće lokacija benediktinskog samostana Sv. Marijeiz 12. stoljeća, izgrađenog navrhu kamenog otočića. Putem smo udisali slatke mirise alepskog bora i crnike, kojima još uvijek vrebaju mungosi dovedeni ovdje 1920-tih da bi obuzdali populaciju zmija.

Za oproštajnu večeru uputili smo se na Šipan. Vodiči upozoravaju na neočišćene mine na ovom otoku uzvišenih dolomitskih kruna i zelenih voćnjaka citrusa nekoliko kilometara sjeverno od turističkog epicentra Dubrovnika. Kada sam se začudio kako je tako privlačan krajobraz izmakaoizgradnji, Robert je rekao da nam je objašnjenje pod nogama.

„Investitori se boje još od rata,“ rekao je. „Želimo da tako i ostane – nedirnuto,“ dodao je. „Tko zna koliko ćemo još dugo to moći“.
Mnogi se ovdje brinu, a jednako ih se toliko za to moli, da će ulazak u EU otvoriti bujicu stranih investicija. Već je jedan dio glavnog mjesta, rašljasta luka Šipanske Luke, očišćen da bi se napravilo mjesto za odmaralište ruskog oligarha Romana Abramoviča. Na suprotnoj obali, raštrkane ribarske kućice, dotrajale ali slikovite, podigle su svoje narančaste krovove kroz strehu zimzelena. Bio je to vrlo rječit kontrast.

Dvadeset godina nakon odbacivanja jarma tisućljeća tuđinske vladavine, Hrvatska, novi klinac u europskom kvartu, još uvijek traži svoj put. Gdje će završiti za 20 godina možemo samo nagađati. Za sada, ona ostaje mjesto na kojem se možete glatko kretati između njenih podvojenih osobnosti – ambiciozne i tradicionalne – tijekom jednog dokonog poslijepodneva, piše Marc Mewshaw u putopisu za BBC.