Marijanska brazda u sjevernom Pacifiku najdublji je dio svjetskih oceana, mjesto toliko nepristupačno da bi svatko pomislio da je nedirnuto i imuno na ljudske aktivnosti. Ali Marijanska brazda je onečišćena.
Marijanska brazda jedno je od najdubljih i najtamnijih mjesta na Zemlji, znanstvenicima manje poznata nego površina Mjeseca.
Na dnu, na dubini od 11 kilometara, temperatura vode je blizu ledišta, a tlak je toliki da bi čovjeka zdrobio kao kukca.
Znanstvenici su je tek nedavno istražili. “Mislili smo da se radi o izoliranom ‘kraljevstvu’, sigurnom od ljudskog utjecaja. Nažalost, to ne može biti dalje od istine”, napisao je vodeći autor studije o onečišćenju Marijanske brazde Alan Jamieson sa sveučilišta u Newcastleu.
Marijanska brazda je za četvrtinu dublja nego što je Mount Everest visok.
Onečišćivači su do tih dubina vjerojatno stigli u obliku plastičnog otpada i mrtvih životinja koje su potonule na dno, napisali su znanstvenici u časopisu Nature Ecology & Evolution.
Oni su na dno Marijanske brazde spustili posebnu podmornicu opremljenu mamcima za hvatanja amfipoda, sićušnih stvorenja nalik račićima.
Amfipodi su među rijetkim bićima koja mogu preživjeti u tako negostoljubivom okruženju ekstremnog tlaka. Znastvenici su ih testirali na prisustvo kemikalija.
Rezultati su pokazali visoku razinu kontaminiranosti onečišćivačima, uključujući poliklorirani bifenil (PCB), koji je zabranjen prije gotovo 40 godina zbog kancerogenosti i štetog utjecaja na hormone.
Razina kontaminacije PCB-om pronađena kod amfipoda u Marijanskoj brazdi čak je 50 puta viša nego ona detektirana među račićima u rijeci Liaohe, jednoj od najzagađenijih u Kini.
“Činjenica da smo pronašli visoku razinu tih onečišćivača u jednom od najizoliranijih i nejnepristupačnijih mjesta na Zemlji pokazuje koliko je dugoročan i razoran učinak čovječanstva na ovaj planet”, kazao je Jamieson.
Vjeruje se da je 1,3 milijuna tona PCB-a, koji u ekosustavu ostaju desetljećima, proizvedeno između 30-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća. Taj se klorid koristio u rashladnim tekućinama električnih aparata i u indigo papiru, primjerice.
Znanstvenici su na amfipodima pronašli i tragove još jednog dugovječnog onečišćivača, polibromiranog difenil etera.
“Svi uzorci su ih imali, svi”, rekao je Jamieson.
Kako su onečišćivači tamo dospijeli? “Jednom kad potonu, tonu dublje, dublje i dublje, nemaju kamo drugamo jer nema mehanizma kojih bi ih ponovo vratio na površinu”, objasnio je Jamieson.
“Još ne znamo što to znači za širi ekosustav”, rekao je Jamieson, jer su amfipodi na dnu hranidbenog lanca.
To što onečišćenje ne vidimo, ne znači da je beznačajno, upozorio je. “Moramo zapamtiti da je planet Zemlja uglavnom duboko more”.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
