Znate li što je “egging”? Jednostavno, kad nekog zaspete jajima. U pravilu, političara. Pojam je engleski, jer se tamo za gađanje nepopularnih političara koriste gotovo isključivo jaja. Zašto baš jaja? Jer neće doći do fizičkog ozljeđivanja, jer ostavljaju trag na licu i odjeći, ali i zato jer ćete, naročito ako su jaja pokvarena, na taj jasno prenijeti poruku političaru kojeg ste jajima zasuli, a ona otprilike glasi “gadiš mi se”, ili “pokvaren si i smrdiš kao i ova jaja”.
Svježa, organska, od sretnih koka – svejedno, žumanjak koji se cijedi s čela pogođenog političara jasno svjedoči o tome što narod misli o njemu. No bacanje namirnica – ako je moguće pokvarljivih i takvih koje će napraviti vizualni kaos i štetu na odjeći i samopouzdanju političara, poput rajčica – ima povijest koja seže sve do rimskog carstva.
63. godine nove ere rimski car Vespazijan zasut repama od strane podanika kojima se nije dopala njegova politika globa i kazni za sve i svašta. Repa je tada, dok još nije bilo krumpira, kukuruza, graha i takvih stvari, bila osnovna namirnica sirotinje.
Jaja su se pojavila u srednjem vijeku, kada su zatvorenici – razbojnici i slični – redovito stavljani u klade, što je bila idealna prilika njihovim žrtvama i ostalim uzornim građanima da ih zaspu jajima, ako je moguće pokvarenima. Kazališni posjetitelji iz elizabetanskog perioda – dakle iz vremena velikog Williama Shakespearea – su imali nezgodan običaj gađati glumce jajima ako nisu bili zadovoljni predstavom.
Nešto kasnije, u knjizi Middlemarch čija se radnja događa 1830-ih, George Eliot je opisao tu praksu gađanja političara jajima, koja je do tada već očito bila raširena. Njegov gospodin Brooke je izložen “napadima” tijekom političkog govora: “Evo neugodnog jajeta na ramenu g. Brookea … tada je došlo do tuče jaja, uglavnom usmjerenih na sliku, ali su povremeno, kao slučajno, udarala i po izvorniku”.
Na istoku je popularno bacanje cipela na političare, pa se tako svi sjećamo cipele koju je George W. Bush izbjegao vrlo brzim refleksom prilikom jednog njegovog govora održanog u Iraku. Muntadhar al-Zaidi, novinar, je bacio cipelu i zbog toga je proveo devet mjeseci u zatvoru, jer Irak baš nije demokratska država da bi to shvatili kao vid političkog prosvjeda. No, za gađanje Vučića u Zagrebu biste zacijelo dobili i kudikamo više. Inače, ispitivanja javnog mišljenja su pokazala da je za 62 posto Iračana on nacionalni heroj, jer je bacio cipelu na predstavnika stranih okupatora.
U Ukrajini su u znak prosvjeda vješali rezance na vrata ruskog konzulata, a u Grčkoj već dugo postoji praksa poznata kao yaourtama – slično kao engleski egging, ovdje se radi o bacanju jogurta na političare u znak prosvjeda.
No povijest bilježi i da su političari gađani, osim jajima i rajčicama, i pitama, pudinzima, “bombama” od brašna, i raznim drugim prehrambenim proizvodima. Župan Istre Flego je prošlog mjeseca gađan čipsom i zaliven pivom. Nedavno je mladi zastupnik torijevaca u Engleskoj, na slici, pogođen jajem u čelo na stranačkoj konferenciji, ali ni laburisti nisu pošteđeni toga. 2013 je tako Ed Miliband zasut jajima na Walworth Marketu u Južnom Londonu. Jim Murphy je morao otkazati svoju turneju o temi škotske neovisnosti pred referendum jer je u Kirkcaldyju zasut jajima od zagovaratelja neovisnosti.
Ali najlošije je ipak prošao ukrajinski predsjednički kandidat, Viktor Janukovič, koji je završio u bolnici nakon što ga je na predizbornom skupu u glavu pogodila – cigla. Cigle možda i ne spadaju u politički prosvjed, no jaja svakako nikad nikog nisu ozlijedila niti se ikad igdje istraživalo tko ih baca na političare. Kao niti ribice i limun, koji su navodno iz restorana “Amfora” na zagrebačkom Dolcu bačeni na dvojicu zastupnika iz vladajuće koalicije.
