Španjolski znanstvenici objavili su studiju u kojoj se razmatraju prednosti i nedostatci genetički modificiranih usjeva (Appl. Sci. 2022, 12, 2861). U tekstu pod naslovom »Mitovi i istine o genetički modificiranoj hrani« prikazali su genetički inženjering kao rješenje za glad u svijetu, za ekološke probleme, pa čak i za klimatske promjene. S obzirom na teatralan naslov, neprilična stila u području primijenjenih znanosti, potpora GM usjevima očekivani je zaključak autora, piše prof. dr. sc. Valerije Vrček u kolumni za Glas Koncila.
Španjolska je najveći proizvođač GM usjeva u Europskoj uniji pa ne čudi što znanstvenu promociju GMO-a provode istraživači s Kanarskih otoka. Doduše, ukupna površina polja zasijanih GM sjemenom u Španjolskoj nije veća od 100 tisuća hektara, što je tek zakrpa u odnosu na stotine milijuna hektara u SAD-u, Kanadi i Južnoj Americi. Objavljena je studija, među ostalim, obračun autora sa skepticima, s onima koji ne prihvaćaju tehnološki napredak, koji su sumnjičavi prema ponudi hrane iz laboratorija, koji podižu moralne ograde prema GM usjevima…
Populacijska i ruska bomba
Već 30 godina biotehnološke kompanije, poput »Monsanta« ili »Bayera«, pokušavaju osvojiti i zasijati svjetska polja usjevima dobivenim genetičkim manipulacijama. Zbog otpora javnosti, posebno u Europi, zagovornici GM usjeva koriste se različitim marketinškim porukama kako bi uvjerili »nevjernike« u dobrobit i sigurnost GM plodova. Tako se GM usjevi predstavljaju kao rješenje za nestašicu hrane izazvane populacijskom bombom. Visoki prinosi GM usjeva za njih su jamstvo za sigurnost prehrane čitavoga svijeta. Nažalost, ruske bombe bačene na ukrajinske gradove, sela, ali i polja, dodatno pojačavaju argument o potrebi GM usjeva visokoga prinosa. Tako je rat protiv Ukrajine postao nova prilika za kampanju agrokemijske industrije, koja uključuje potporu znanstvenika i njihovih studija.
Nemoralna ponuda
Ponuda kontroverznih proizvoda u vrijeme nevolje drugih, u sjeni rata i pandemije, nalikuje na ucjenu, pa i ratno profiterstvo. Tim više što GM usjevi nemaju visoke prinose i zahtijevaju velik utrošak agrokemikalija.
Usprkos krivomu dojmu o bogatstvu ponude, na prehrambenom tržištu svijeta postoje samo tri (!) relevantne GM kulture: soja, uljana repica i kukuruz. S tim da se proizvedena soja najvećim dijelom upotrebljava kao krmivo, a uljana repica – nije jestiva. Ostala obećanja biotehnološke revolucije nisu ostvarena: nema GM kultura otpornih na sušu, dakle ni rješenja za klimatske promjene.
Nakon dužega zatišja i nakon nestanka razvikane kompanije »Monsanto« biotehnološka se industrija vraća na scenu novim misijama. U vrijeme pandemije koronavirusa stroga su europska ograničenja prema proizvodima genetičkih manipulacija ublažena. Zbog poticanja brzoga razvoja cjepiva ukinute su zakonske restrikcije prema GM proizvodima. Nepovoljnu javnozdravstvenu situaciju iskoristili su promicatelji GM usjeva te u suradnji sa znanstvenim satelitima ponudili rješenje za glad, sušu i okoliš.
Predatori i naručene studije
Neprihvatljivo je u području prirodnih znanosti objavljivati studije koje imaju format društvenoga angažmana, koje zastupaju pojedinačne političke opcije, industrijske interese ili nameću svjetonazore. U zaključku španjolske studije autori bez okolišanja otkrivaju svoju želju: »…kako bi se spriječilo protivljenje javnosti i kako bi se raspršile fobije prema GMO-ima«.
Takva publikacija ima karakter znanstvenoga pamfleta ili naručene studije. Stoga ne čudi da su autori svoj obračun sa skepticima, a u okviru znanstvenoga rada, platili 2300 švicarskih franaka. Rad je, naime, objavljen u izdavačkoj kući MDPI, koja, u mnogim znanstvenim krugovima, ima status predatora. Sve češće se njome koriste znanstvenici, uključujući i hrvatske, kako bi svoje rezultate, uratke ili stajališta jednostavno i brzo objavili. Za usluge sumnjivih recenzija i brzih publikacija, jasno, postoji odgovarajuća cijena.
U tom kontekstu treba promatrati i najnoviji španjolski hvalospjev o novoj hrani: njihova poruka o GM usjevima kao panaceji isporučena je javnosti na krilima pandemije i rata, i to u časopisu s cjenikom, zaključuje prof. dr. sc. Vrček.
O autoru
* Prof. dr sc. Valerije Vrček je član Hrvatskog kemijskog društva i Humboldtov stipendist. Dobitnik je brojnih priznanja, a među njima i Hrvatske akademije znanosti i kulture te Ministarstva znanosti RH za izvrsnost u objavljivanju znanstvenih radova. Prof. dr. sc. Valerije Vrček je predstojnik Zavoda za organsku kemiju, a bogatu znanstvenu karijeru izgradio je na američkom Sveučilištu Yale i Florida State University, njemačkom Sveučilištu u Ulmu i Ludwig – Maximilians Universitateu u Münchenu te Tehničkom sveučilištu u Chemnitzu, kao i Sveučilištu A Coruna, u španjolskoj Galiciji.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
