U 68. godini života iznenada je preminuo Zrinko Ogresta, jedan od najnagrađivanijih hrvatskih redatelja, scenarist i dugogodišnji profesor režije na Akademiji dramske umjetnosti. S njime odlazi i autor koji je hrvatskom filmu dao ono što mu je najčešće nedostajalo: tišinu, mjeru i duboko poštovanje prema ljudskom licu. Bio je redatelj koji je hrvatskom filmu vratio savjest.
Rođen 5. listopada 1958. u Virovitici, Ogresta je 1982. diplomirao filmsku i televizijsku režiju u Zagrebu, a od 1990. do umirovljenja 2024. odgajao je generacije hrvatskih filmaša kao profesor na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Njegov pedagoški trag možda je i trajniji od filmskoga. Rijetko koji hrvatski redatelj mlađe i srednje generacije nije prošao kroz njegovu učionicu ili barem kroz njegov utjecaj.
>Zrinko Ogresta počinje sa snimanjem ljubavne drame
Od ‘Krhotina’ do svjetskih festivala
Ogresta je već svojim debitantskim filmom “Krhotine – kronika jednog nestajanja” (1991.) najavio autorsku zrelost kakva se rijetko viđa u prvijencu. Film mu je donio Zlatnu arenu za scenarij u Puli i nominaciju za Europsku filmsku nagradu u kategoriji debitantskog filma.
Uslijedili su “Isprani”, ovjenčani prestižnom televizijskom nagradom Prix Italia, zatim “Crvena prašina”, “Tu” (nagrađen Srebrnim kristalnim globusom u Karlovym Varyma), “Iza stakla”, “Projekcije”, “S one strane” s posebnim priznanjem na Berlinaleu te “Plavi cvijet”.
Ogrestina su filmska djela prikazivana od Venecije i Berlina do Londona i Haife. Za izniman doprinos hrvatskoj kulturi 2024. primio je Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo, a 2025. Sveučilište u Zagrebu dodijelilo mu je titulu profesora emeritusa.
Filmovi kao ispit savjesti
Ipak, nabrajanje nagrada ne dotiče bit onoga što je Ogresta bio. Njegovi filmovi nisu bili spektakl nego ispit savjesti. Bavio se ranama Domovinskoga rata, samoćom utisnutom duboko u čovjeka, temom obitelji koja se raspada, ali i obitelji koja se, unatoč svemu, drži.
Kamera mu je bila strpljiva, gotovo kontemplativna: nije osuđivala svoje likove, nego ih je gledala s milosrđem.
U vremenu koje slavi buku, Ogresta je snimao šutnju i u toj je šutnji progovarao o dostojanstvu osobe jasnije nego mnogi glasniji od njega.
Umjetnik koji nije skrivao vjeru
Zrinko Ogresta bio je i čovjek koji nije skrivao svoja uvjerenja. U kulturnom prostoru u kojem se vjera često prešućuje ili ismijava, Ogresta je javno i mirno svjedočio ono što jest. Bez agresivnosti, ali i bez povlačenja.
Upravo je ta unutarnja usidrenost davala njegovim filmovima ozbiljnost i toplinu. Znao je da čovjek nije slučajnost i tako ga je i snimao.
Time je pokazao da se u hrvatskoj kulturi može biti vrhunski, međunarodno priznat umjetnik, a istodobno ostati vjeran sebi, svojoj obitelji, korijenima i identitetu.
>Zrinko Ogresta: HAVC je za moj film dodijelio 3.700.000, a ne 10.802.000 kuna
Gubitak koji nadilazi kinematografiju
Odlazak Zrinka Ogreste osjeća se kao gubitak koji jednostavno nadilazi film. Izgubili smo autora koji je razumio da je najveća drama uvijek ona u ljudskom srcu, profesora koji je znanje prenosio sa strpljenjem i zahtjevnošću. Izgubili smo javnu osobu čija je riječ imala težinu jer je iza nje stajao – život.
Ostaju filmovi. A oni će, kao i sve što je istinito, trajati. Ostaju i njegovi studenti, koji nose dalje ono što ih je naučio: da se film ne radi rukama nego savješću.
Neka mu Bog, u čije je svjetlo vjerovao, podari vječni mir.
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.