Hod za Život je uspio! Svi oni koji su bili u povorci života, svi oni koji su srcima bili prisutni uz njih, svi oni ljudi dobrih namjera i motiva koji vole i zalažu se za dobro čovjeka, pa i svi oni koji su protivnici života, nerođenih i djece dobro znaju ovu istinu. Od jučer ništa više nije isto u Hrvatskoj.
Ovog puta tu istinu nisu mogli sakriti niti pojedini pristrani hrvatski mediji i dežurni bukači, a niti grupica agresivnih i vulgarnih prosvjednika sa Zrinjevca. Dobar dio tih ljudi već je dobro poznat javnosti: na isti način i u sličnom broju skakuće na “protuprosvjede” sa predavanja dr. Reismann, na Trg maršala Tita, pred braniteljski šator u Savsku, pred Zagrebačku katedralu, pa eto jučer i u blizini Zrinjevca. Veliki crni transparent od 20-ak metara označio je više nego jasno njihovo temeljno opredjeljenje.
I opredjeljenje medija koji su zapeto čekali u njihovoj blizini gotovo ne mareći za okupljenu masu ljudi na Glavnom kolodvoru u Zagrebu gdje je tisuće djece, žena, mladih, baka i djedova sa pjesmom i radošću čekalo da krene kolona istinskog Ponosa. Njih je više zanimala 100 puta malobrojnija grupica prosvjednika uz tramvajsku prugu najljepšeg parka našeg glavnog grada.
Plakati i posteri koje su držali pobornici života i protivnici istog već su jasno ocrtavali kakvog je karaktera i namjera koja skupina. S jedne strane: „Ni država ni Boga blizu jajnika moga“, 20 metarski potpuno crni spomenuti i dominirajući transparent „Nećemo natrag na ilegalni pobačaj“, „Najnasilniji element društva je neznanje“, „Vlast=koropracije, fašistoidi, Opus Dei“, crne majice sa mrtvačkim glavama i slično. S druge strane plakati i transparenti kao „Život – najljepši dar“, „Za život“, „Biram život“, „Djeca su najljepši dar“ i slične pozitivne i afirmativne poruke.
Kada je kolona pobornika života stigla na Strossmayerov trg, agresivna skupina protivnika dočekala ih je bukom, vulgarnim gestama i prostačkim povicima. Iako je u koloni za život bio vrlo veliki broj djece u dobi od 6 mjeseci do 10 godina to ljude sa druge strane nije nimalo smetalo da prostaklukom i vulgarnošću, a na kraju i agresivnošću iskažu protivljenje hodu za život.
Uz psovke i vrijeđanje, redovita pojava je bila podignuti srednji prst u zrak(možete pogledati ovdje) i „bosanski grb“, te urlanje izobličenih lica kao da sa druge strane stoji najmrskija protivnička banda, a ne obitelji sa djecom koje ničime nisu dale povoda za takvo ponašanje. Bilo je čak i djece u invalidskim kolicima, ali to izobličena lica vjerojatno nisu u svojoj niskosti ni primijetila.
Zaustavljeni trenutak tog prizora raskrinkao je i razgolitio sve: mediji ipak ne mogu sakriti ovu istinu.
„Mitski događaj“ performansa gotovo anonimne pjevačice, koja je preko noći postala u medijima planetarno poznata kantautorica, bio je samo sporedan događaj na koji bi organi reda na isti način reagirali na bilo kojem legalno prijavljenom hodu ili skupu: uklonili onoga koji sprječava prolaz ili želi izazvati incident. Međutim, dotična osoba i njena kolegica postale su naglo veće heroine od branitelja sa Mitnice.
Kao da im je uopće prijetila opasnost od dobroćudne i velike skupine iz koje se nije čuo nijedan povik mržnje, uvrede ili ružne geste. Dežurni moralizatorski i kamatarski mediji i portali nastojali su ovu istinu izokrenuti na gotovo perverzan način. Netko tko urla pred djecom, invalidima, starcima, obiteljima i mirnim prosvjednicima je – heroj!
Dobro su poznate snimke i fotografije iz inozemstva (Njemačka, Argentina i dr.) gdje su pobornici života bili u manjini u odnosu na slične prosvjednike i kako su prošli kada im se na drugoj strani našla brojnija skupina tih prosvjednika: od pljuvanja u lice, najprizemnijih vrijeđanja, lomljenja križeva, gađanja jajima i drugim predmetima pa do fizičkih napada.
Pitamo se što bi bilo jučer u našem glavnom gradu da je omjer 1:100 bio obrnut? Kako bi prošla kolona pobornika za život kada je i ovako malena skupina pokazala drskost koja ne priliči civiliziranom čovjeku i društvu? Možemo li zamisliti što čeka demokraciju i slobodu govora i mišljenja postanu li takve skupine dominantne u društvu? Paradoks je što se te skupine pozivaju zapravo na ono što svojom agresivnošću i istupima dokidaju. Hoćemo li uopće smjeti javno izreći svoj stav ili morati kao nekada u komunizmu šuškati iza zatvorenih vrata?
Vjerujemo da je hrvatsko društvo toliko sazrjelo da jasno raspoznaje da se iza prividno “slobodoljubivih i liberalnih” skupina vrlo često zapravo kriju zagovornici ograničavanja slobode govora i misli, pa i oni koji bi stvari željeli rješavati sukobima umjesto demokratskim dijalogom i željom za napretkom.
I još za kraj, zašto su hrvatski mediji prešutili da je dominantna skupina ljudi u koloni za Život bilo tisuće djevojaka i mladića srednjoškolske i studentske dobi? Smeta li im što se mladi okreću Životu?
