Svi koji su bili na subotnjem Hodu za život, potvrdit će da su sudjelovali na jednom od najljepših događaja u gradu u posljednje vrijeme. Tisuće ljudi, ponajviše mladih, nasmiješenih, dobro raspoloženih, srdačnih. Nije se moglo čuti ružne riječi niti vidjeti bilo kakvog vulgarnog natpisa. Može se reći da su okupljeni ljudi predstavljali sliku Hrvatske za kakvu oduvijek znamo da može biti, ali samo ju rijetko pokazujemo. Hod nam je dao optimizam da još uvijek postoji dovoljan broj ljudi koji tu sliku mogu pretvoriti u stvarnost, gradeći na dobrim temeljima, samo ako im se osiguraju normalni uvjeti.
Ova slika trebala je resiti medije koje su izvještavali o ovom događaju, i uistinu se pojavila na svim portalima kojima je bilo stalo objektivno prenijeti sve što se dogodilo tokom subotnjeg prijepodneva i popodneva u centru Zagreba. Svima je jasno da se u povorci netko slučajno makar glasnije podrignuo, da bi vjerojatno neki novinar postavio „opravdanu sumnju“ u pokušaj biokemijskog napada, ali čak ni to se nije dogodilo. Uistinu, u toj koloni nije bilo niti najmanjeg incidenta. Ljudi koji su bili tamo pjevali su, uživali i sjajno se zajedno provodili.
Svi koji su taj dan razgovarali s ukućanima ili prijateljima o Hodu, zasigurno su prenijeli takvu sliku, tako da je izvještaj iz prve ruke došao možda i do 100 000 ljudi. Mediji, kakvi već jesu, odlučili su po svojoj uobičajenoj praksi dati posve drugačiju sliku, uvjereni da će odraditi još jednu klasičnu obmanu naglašavajući nebitno i zaboravljajući na bitno, ali ovaj puta su otišli predaleko. Možete lagati narod do određene razine, posebno ako ljudi nisu dobro upoznati s tematikom o kojoj pišete, ili nisu prisustvovali događaju o kojemu izvještavate. Ali toliko očit kontrast između onoga što se dogodilo i onoga o čemu su izvijestili ne može nego kod onih koji su bili, i onih koji su slušali o događaju iz prve ruke, izazvati apsolutno nepovjernje prema svim medijima koji su dali iskrivljen izvještaj, toliko da im više ne možemo vjerovati niti kada prikažu dokumentarni film.
Teško da itko tko je bio na Hodu za život može protumačiti izvještaje koji su naglasak stavljali na dvije aktivistkinje koje 90% ljudi iz te kolone nije niti vidjelo, nego kao očitu i namjernu obmanu. One, koje su tako hrabro stale ispred majki s djecom u kolicima, prikazane su kao hrabri i beskompromisni borci. Borci protiv koga? Pa čak i onima koji nisu bili tamo, posve je jasno da ako dvije osobe zaustave 15 000 ljudi, da tada mora biti da su to najpitomiji zamislivi ljudi. Da su u bilo kojem dijelu grada prepriječili put grupici od 5-6 ljudi, vjerojatno bi ih ti ljudi odgurnuli sa strane i dobacili nešto ružno. Neka netko pokuša zaustaviti šačicu ljudi kada prelazi semafor u hodu do posla ili škole, i vidjet će da je to nemoguće, osim ako ljudi nisu iznadprosječno dobrohotni, i dobro raspoloženi, kao što su bili sudionici subotnjeg Hoda.
Jedna od aktivistkinja, vjerojatno u nadi da će netko iz gomile nasrnuti na nju, vlastitim je riječima sažela svoje razočaranje reakcijom koja je uslijedila nakon što je „hrabro istrčala“ pred kolonu, a iz njezinih se usta može mnogo toga iščitati o samoj viziji svijeta onih koji su hodali i onih koji su im se suprotstavili. Aktivistkinja svjedoči „Oni su samo gledali kroz mene, pjevali su i to me jako nerviralo“. Vjerojatno je očekivala vulgarizam sličan onome koji je sama izvela, ali ljudi su uzvratili pjesmom i to ju je, kako kaže, u cijeloj priči najviše iznerviralo. To je ujedno i kratak sadržaj sve borbe koja se vodi oko prava na život. Iznerviranost pjesmom i radošću koja nije usiljeni ironični osmijeh, nego radost života. Čovjek može slaviti život ako je duboko sretan. Ako je nesretan, najviše će ga smetati pjesma i radost. Htjet će da prestanu, a onima koji pjevaju prišit će se tko zna kakvi skriveni motivi za pjesmu, samo kako bi sakrio istinu o svome životu u kojem takve pjesme nema.
No, malo tko se to usudi priznati i samome sebi, a kamoli javno istaknuti. Umjesto toga, obično se ističe kako se protivnici Hoda za život bore za nekakav ideal, za pravo na izbor. Ali, zapravo, to baš i nije tako. Primjerice, tko je od aktivista za „pravo na izbor“ ustao na pravo na izbor roditelja koji nisu htjeli da se njihovoj djeci nametne zdravstveni odgoj suprotan njihovim vrijednostima? Ili, ne bi li u duhu prava na izbor ljudi trebali imati pravo izbora hodati za zaštitu života, bez da im se staje na put? Osim toga, ako uzmemo u obzir činjenicu da pravo na rađanje nitko ne spori, pravo na izbor se zapravo svodi na pravo na prekid života. Pravo na lišiti nerođeno dijete svih izbora koje bi ono u životu moglo imati.
Ovdje se, dakle, ne radi o pitanjima izbora, nego o dvije vizije obitelji, domovine, svijeta. Jedne koja smatra da je život apsolutno i nepovredivo pravo, koje proizlazi iz dostojanstva i naravi svakog ljudskog bića. Vizije strahopoštovanja prema životu pred čijom se tajnom čovjek može samo ponizno zahvaliti što je živ bez da mu je jasno kako to da je dobio život, te ponukan time braniti svaki život, i druge koja smatra da apsolutni principi ne postoje, te da je jedini kriterij prosuđivanja ono što se pojedincu sviđa učiniti u pojedinom trenutku. U razlici između te dvije vizije je srž problema, a sve ostalo su samo parole koje, više ili manje uspješno, pokušavaju zvučati marketinški dobro. O našoj sposobnosti da u društvu obranimo pozitivnu i vedru viziju života kakvu smo u subotu pokazali ovisit će ne samo pitanje zaštite nerođenog života u Hrvatskoj, nego i cjelokupno zadovoljstvo svim segmentima života naše i budućih generacija.
