U XI. stoljeću u Europi se opet počela naglo širiti lepra [guba, šuga], pa se na brzu ruku podižu posebno izgrađene i od ostalih zgrada ograđene kuće za smještaj zaraženih, a nazivlju se prema imenu zaraze ‘leprozariji’. U Njemačkoj se iste kuće zovu nemočnice ili kuće dobrih ljudi. U Italiji u kojoj je kralj Rothar već u VII. st. naredio izolaciju zaraženih, one se zovu ‘lazareti’ po tome što su u ono vrijeme mnogi bolesnici bivali smješteni u bolnici sv. Lazara u Rimu (Gerlitt). Druga je inačica o podrijetlu naziva lazaret da potječe od imena prosjaka gubavca poznata iz Biblije po imenu Lazarus, pa su zbog toga skloništa za gubavce tako i prozvana.
Lazaret je zgrada u luci ili u njezinoj neposrednoj blizini, a katkad i izvan grada ili daleko od njega na potpuno osamljenom mjestu, odvojena od svakog dodira s ostalim ljudima, koja kasnije izrasta i u veći kompleks kuća. Po zaključku [dubrovačkog] Velikog vijeća 1397. moraju se bolesnici i sumnjive osobe s okužena broda ponajprije smještati na otoku Mrkanu ili u Cavtatu u daščare, ili stanovati pod vedrim nebom, a kasnije i u posebnoj kući ili zgradi u koju je svrhu onda upotrijebljen i samostan na otoku Mljetu koji je pretvoren u lazaret. Nekih 30 godina kasnije (1426.) određuje Veliko vijeće i posebne činovnike koji imaju dužnost nadzora obale, brige oko smještaja bolesnika i kažnjavanja ili globljenja svakog prekršitelja postojećih odredbi. Najteža je kazna bila odsijecanje uha. U grad se smjela uvesti samo sasvim nova, nerabljena roba, a rabljena je kao i odjeća morala s vlasnikom u lazaretu provesti propisano vrijeme.
U Dubrovniku je 1430. lazaret premješten na Danče, zatim na Lokrum 1534., dok 1590. nije [početno] sazidan cijeli kompleks zgrada pred gradskim vratima na Pločama sa svim potrebnim nusprostorijama kao što su u ono vrijeme kuhinje, staje, prostorije za službenike, itd. Poslije Dubrovnika niču lazareti na obalama Italije u raznim lukama kao i u raznim gradovima na kopnu (Firenza, Milano). Broj leprozarija raste u ono vrijeme sve više i više. Početkom XIII. st. ima ih u samoj Francuskoj oko 2.000, a u ostaloj Europi oko 19.000.
I Dubrovačka Republika kojoj se u literaturi pripisuje prvenstvo u uvođenju obrambenih mjera protiv kuge i osnivanja lazareta (Fleger) izdaje 1377., za razliku od Venecije, propis po kojemu odvajanje oboljelih i sumnjivih od zdravih treba trajati 30 dana (trentina). Po tvđenju Gerlitta 40 dana trajanja kontumacije provodi se prvi put u Marseilleu 1383. kojim činom karantena odgovara svojem imenu. […] Uzrok zbog kojega je u ono vrijeme za sprječavanje prenošenja i širenja neke zaraze određen vremenski rok baš od 40 dana leži u tome, kako Gerlitt navodi, što se je u XIII. i XIV. st. općenito smatralo da 40 dana predstavlja granicu trajanja između akutnih i kroničnih bolesti. Osim toga je vladalo i mišljenje da i plod u majčinoj utrobi za razviti se treba 40 dana, pa su zbog toga tako dugo i sve rodilje podvrgnute opažanju. Alkemičari su vjerovali da je potrebno 40 dana da se prema njihovim pretpostavkama u raznim tvarima razviju određene očekivane promjene, a i opći je potop trajao 40 dana. Vremenska razlika u trajanju karantene između 10 i 40 dana (1831. je u Prusiji karantena snižena čak na 3 dana), pa do 80 i 100 (Petrograd) govori o različitom shvaćanju mogućnosti prenošenja kuge koje je onda vladalo.
Kad je Strosmeyer kao mladi kirurg sudjelovao 1830. u Danzigu u suzbijanju kolere, izjavio je da su se vojnički kordoni postavljeni oko grada pokazali kao sasvim beskorisni, dok su se u isto vrijeme pojedini činioci zalagali za strogo zatvaranje gradskih granica prema vani. […] Strosmeyer je sam jednom prilikom bio interniran pri povratku iz Danziga u jednoj karantenskoj postaji kroz 5 dana, pa se ruga prevari kontumacije (izraz koji se u ono vrijeme također upotrebljavao u značenju karantene). U Hannoveru, u rodnom mjestu Strosmeyera, u kojemu on djeluje kao profesor kirurgije zahtijeva se karantena od 14 dana. Prema uvjerenju Strosmeyera djelotvorna karantena je uopće neprovediva, jer se ne provodi pomoću kineskog zida, nego pomoću ljudi koji i sami podliježu zarazi. Prema njegovom vlastitom opažanju zaraza se širi i kroz vojnički pojas, a zatvaranje prema vani nepotrebno zastrašuje narod, otežava njegovu prehranu i stvara poteškoće za pravovremene prijave novih slučajeva oboljenja što sve pojačava pogibelj mogućnosti širenja zaraze. […] Cijeli se postupak [dezinfekcije prtljage pomoću otopine kalijeva klorida] Strosmeyeru koji obilazi službeno zaraženo područje čini kao najobičniji ‘hokus pokus’. Pučanstvo nezadovoljno karantenskim mjerama koje u mnogome koče njegov uobičajeni tijek života poduzimalo je katkad protiv liječnika drastične mjere koje se ponekad pretvaraju u otvoreni napad kosama i vilama.
U svrhu zračenja se sve stvari izlažu djelovanju vjetra na krovovima karantenskih zgrada, a za udimljavanje upotrebljavaju se razna sredstva od kojih neki autori spominju kao glavni ‘ocat od 4 lopova’ (lat. ‘acetum prophilacticum’ ili franc. ‘vinaigre à quatre voleurs’) jer su se navodno u Marseilleu 1628. četiri lopova spasila od kuge uporabivši tekućinu dobivenu od iskuhavanja više raznih biljaka. Karantenske mjere nisu u svim lukama bile jednake. U Trsu se npr. moraju podvrći karanteni od 7 dana svi brodovi bilo da na njima postoji neki bolesnik ili ne, a slični se postupak provodi i u Marseilleu kad je 1722. buknula kuga. Francuskim je brodovima u većini drugih luka zabranjeno uplovljavanje. U Rusiji se od brodova pri ulazu u luku zahtijeva naročiti pasoš [put(ov)nica] u kojemu stoji izričita izjava da na brodovima nema ni zaražene osobe ni robe.
Svi stranci se moraju dezinficirati. Za brodove je obligatno trajanje karantene od 40 dana, a za one koji ulaze u tadašnju luku Petrograd čak 51. U Marseilleu je trajala karantena u neobičnim prilikama od 80-100 dana, a dogodilo se da su poneki zaraženi brod morali i spaliti. U pomorskom traktatu objavljenom 1836. u Adrianopolisu označene su luke u 21 zemlji u kojima su otvorene pomorske karantenske postaje. Međutim, provođenje u život pojedinih karantenskih odredbi bilo je vrlo često samo mrtvo slovo, jer je ono ometalo osobni putnički promet.
U SAD-u se prema knjizi Siegerita ‘Amerika i medicina’ tek 1798. uređuje jedinstvena zdravstvena služba kad je osnovana prva pomorska bolnica koja kontrolira provođenje karantene. U Milanu mjere opreznosti naročito su stroge. U ovom je gradu 1570. donesen zakon da se svaka osoba koja dolazi iz zaraženog područja, bez zdravstvene propusnice, osudi na smrt. Putujući trgovci nisu smjeli uopće ući u grad.
U Bombayu je poslije pojave kuge 1896. odakle se je naglo proširila uništeno u lovu tijekom godine i pol dana 459.924 štakora. [Ovaj je podatak, kao i oni veći što slijede, precizno i besmisleno (ne)izbrojiv.] U japanskim gradovima Tokyo, Yokohama, Osaka i Kobe ubijeno je u roku od 8 godina (1898.-1906.) više od 20 milijuna štakora, a u Rio de Janeiru u roku od 2 godine (1906.-1908.) preko milijun (Sticker). U jednoj godini 1928.-1929. u Egiptu je na brodovima uništeno 1.511 štakora, a u raznim lukama Engleske 143.430. Među njima je bilo 41 kugavih. U Italiji je 1929. godine u 16 luka uništeno 13.455 štakora. Uzročnik lepre [gube, šuge] otkriven je 1871., kolere 1883., a kuge 1894. godine.“ (Hugo Gjanković, Epidemijske bolesti, lazareti, karantene u prošlosti, Naše more, god. XVII, br. 2, Dubrovnik, 1970, str. 83, 85-90).
Karantena je uradak dubrovačkog stvaralačkog duha „koja je istodobno bila i najveći medicinski praktični pothvat srednjeg vijeka, kada se je u medicini veoma mnogo filozofiralo, a veoma malo liječilo. […] Još nas i sada hvata jeza kad čitamo razne kronike o ovoj katastrofalnoj epidemiji kuge [XIV. stoljeća] koja je pokosila 43 milijuna ljudi, a od toga samo u Europi 25 milijuna. U Europi je naročito harala u Firenzi i ovu je kugu opisao Boccaccio u svom ‘Decameronu’. Ova je kuga poznata još i kao ‘Boccacciova’ kuga.
Dubrovnik ne slijedi primjer talijanskih gradova i ne zatvara svoju luku brodovima koji dolaze iz zaraženih ili zarazom sumnjivih krajeva jer bi takva odluka strašno ekonomski pogodila njihov grad. Ne ploviti i ne trgovati, mislili su oni, značilo bi isto što i umrijeti od kuge jer bi umrli od gladi, što je opet teže nego od kuge, jer je smrt od nje kraća i lakša. Dubrovačka karantena je jedan od najvećih medicinskih podviga srednjeg vijeka koja će [u]skoro postati baština cijelog čovječanstva, a održala se doduše u nešto promijenjenom obliku, ali je u srži ista sve do današnjih dana. Ona ne spada u red srednjovjekovnih kabinetskih znanstvenih izuma, već je ona veoma koristan posljedak praktične medicine, pomorske smjelosti, trgovačke poduzetnosti i državničke mudrosti.
Svi su ovi razlozi imperativno nalagali da se izgradi novi lazaret na Pločama. Dubrovački senat već 1590. godine donosi odluku da se lazaret sazida na Pločama, ali izgradnja traje 1629. godine i daljnje dvije godine.
Dubrovački lazaret je istodobno jedinstveni primjer medicinsko-higijenske arhitekture onog vremena i smatrao se je tada kao jedan od najboljih na Mediteranu.“ (Mato Šimunković, Dubrovnik osniva prvi karantenu, Naše more, god. XII, br. 3-4, Dubrovnik, 1965, str. 143-144).
„Tko bi iz Dubrovnika otputovao u kužne krajeve i zatim se htio vratiti, ne prošavši kroz karantenu, bio je kažnjen globom od 100 perpera i kontumacijom od dva mjeseca; tko kaznu nije izdržao ili joj htio izmaći, bio je stavljen na muke. Dvije godine prije čuvenog potresa [1667.] u Dubrovnik je stigao čuveni turski putopisac Evlija Čelebija. I on je morao proći kroz Lazaret na Pločama… gdje konače svi putnici, karavane i službenici koji dolaze iz svih područja, iz Carigrada, Hercegovine i Bosne. ‘Službenici ovog Lazaret-hana poslužuju i smještaju putnike i od mnogih doznaju tajne stvari i njihove privatne poslove… Ovdašnji stražari pazili su i na mene siromaha“ – piše Evlija Čelebija.
Jer uza same zidine Lazareta, uza zapadne njene strane, bila je klaonica i lazaretska skladišta bila su do početka Drugog svjetskog rata postala rezervni torovi stočnih trgovaca, a ‘dobre sobe i kuhinje’ su bile pretvorene u leglo tuberkuloze i očajne bijede predratne dubrovačke sirotinje. U blizini toga nesretnog kompleksa, na njegovoj istočnoj strani, bio je i onda najluksuzniji hotel ‘Excelsior’, a zatim i jedno od najposjećenijih kupališta, gradsko kupalište. Nije bio rijedak slučaj da su gosti, sišavši iz luksuznih apartmana, morali s gađenjem gledati na more pred plažom i hotelom. Obično je u tom dijelu plivala kakva crkotina ili dijelovi poklane stoke u klaonici koja je bila svega 800 metara udaljena od hotela! Gotovo da se moglo direktno iz hotelske sobe zaviriti u tu tužnu sliku bijede i smrada, a ponekad se noću miješalo blejanje ovaca i mukanje krava sa jazz orkestrom sa hotelske terase.
Staro vojno kupalište [na Banjama], zamišljeno i izgrađeno na početku ovog [XX.] vijeka, bez ikakvog komfora, gdje su i restoran i WC – četiri popravljene kabine – ruši se napokon [1960.]. Tako će se tik Lazareta dobiti polukružni pješčani sprud. I zbog očišćenog balasta oko njih i u njima, vitki zidovi ove stare građevine i njene kule, dobit će opet onaj stari oblik. A unutra restorani, svlačionice, dvije garderobe, svaka kapaciteta od 150 osoba, 240 kabina, dječji bazen od 80 kvadratnih metara, tobogani, prodavaonice, frizerski saloni, vozni park, skakaonice, itd. Kupačima će biti sve na raspolaganju do posljednje sitnice. Potrebno je samo odlučiti se za kupanje. [Danas se na Banjama mora pristupiti pravilnom okomitom zidanju kamenom, po starom običaju, dijela prema vanjskoj, dosta uzdignutoj ogradi, što bi u konačnici donijelo i nešto više prostora.]
„Lazaret“ umjesto „Lazareti“
Gospar Igor Legaz je u pravu kada inzistira na nazivu „Lazaret“ (u jednini) umjesto „Lazareti“ (u množini) za poznatu dubrovačku karantenu na Pločama.
U izvorima postoje izrazi „karantena“, kao i “lazaretum“ (Risto Jeremić – Jorjo Tadić, Prilozi za istoriju zdravstvene kulture starog Dubrovnika, II; III, Beograd, 1939; 1940, str. 31-32, 34, 38, 54; 55, 93, 106-112).
Engleski je izraz “lazaret(to), quarantine hospital” (karantenska bolnica), što bi donekle opisno i sadržajno odgovaralo lat. hospitalitas, -atis, f. – stranoljublje, stanoprimanje, te u pogledu smještaja priljepčivih lat. pestilens, -entis – gubiteljan, kužnonosan. (Hrvatsko-engleski rječnik, Školska knjiga, Zagreb, 1961, str. 248; Joachim Stulli, Lexicon latino-italio-illyricum, sv. I-II, /A-J, L-Z/, Budae, 1801, str. 302, 658). Za engleski izraz lazaret(to) stoji značenje: “bolnica za zarazne bolesti (za ubogare ili gubavce); zgrada ili brod za karantenu; [pomorski, brodski izraz] spremnica za brodske zalihe”. (Englesko-hrvatski rječnik, Zora, Zagreb, 1955, str. 563).
“Lazzeretto, spedale d’appestati. Laemocomium, mii, n. – stan od kuscnikaa [kužnika], kuscnicko staniscte [kužničko stanište]“. (Ardelio Della Bella, Dizionario italiano-latino-illirico, Tomo secondo, Ragusa [Dubrovnik], 1785, str. 64).
U rječniku talijanskog jezika pak “lazzarétto (ili lazzerétto) je bolnica za kužne i zarazne bolesti. Od imena bolnice Sv. Marije od Nazareta blizu Venecije (gdje je bio osnovan prvi lazaret – ‘lazzaretto’), pod utjecajem Lazara, svetog zaštitnika gubavaca“. (Dizionario Garzanti della lingua italiana, X edizione, Garzanti Editore, Milano, 1972, str. 935).
Latinski izraz “quadragena, ae. f. – karantena, izolacija zaraženih bolesnika: ‘in quadragena esse’ – biti u karanteni“. Nadalje, “quadragena, ae. f. (‘spatium 40 dierum’) vrijeme od četrdeset dana, četrdesetnica“. (Jozo Marević, Latinsko-hrvatski enciklopedijski rječnik, II. sv. (M-Z), Matica hrvatska, Velika Gorica – Zagreb, 2000, str. 2568). Znači, sve su to jednine – lazaret.
„U svrhu izolacije gubavaca otvorena su skloništa za oboljele tzv. leprozariji koji se kasnije pretvaraju u lazarete, a postoje već u XIII. st. Po Flegeru prvi je lazaret u našim krajevima osnovan u Dubrovniku 1272., a kasnije u Zadru, Splitu, Kotoru, Zagrebu i drugim gradovima.”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
