“Zabrana pobačaja ne utječe na odluku o pobačaju, no takvi restriktivni zakoni imaju posljedice na ženino zdravlje i život, a tumačenje prava na život na način da uključuje fetus te bi posljedično ukidanje sadašnjeg Zakona o pobačaju bilo u suprotnosti s međunarodnim standardima i trendovima u komparativnom pravu”, poručio je u ponedjeljak CESI povodom najave Ustavnog suda da će uskoro donijeti odluku o ustavnosti tog zakona.
Povodom najave Ustavnog suda, CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje je tom državnom tijelu podnio mišljenje u kojem se “razmatra interpretacija prava na život u međunarodnom pravu, analiziraju standardi zaštite reproduktivnih prava koje su uspostavili odbori utemeljeni glavnim konvencijama UN-a za zaštitu ljudskih prava te Europskog suda za ljudska prava i Europske komisije za ljudska prava”.
Sanja Cesar iz CESI-ja istaknula je da posljedice restriktivnih zakona govore u prilog zakonodavnog rješenja koje dopušta pobačaj na zahtjev te je navela da se prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) godišnje obavi oko 22 milijuna nesigurnih pobačaja, a 98 posto tih pobačaja događa se u zemljama u razvoju koje imaju restriktivne zakone o pobačaju. U državama koje imaju restriktivne zakone liječnici katkad odbijaju pravovremeno provesti dijagnostiku te neophodno liječenje što, tvrdi ona, može rezultirati s trajnim oštećenjima, pa i smrću trudnica.
“Zabrane ne utječu na odluku žene da ne čine pobačaje, već samo povećavaju rizike za zdravlje i smrtnost žena, a najviše su tome izložene mlade i siromašne žene. SZO smatra da se ti ishodi mogu spriječiti kroz seksualnu edukaciju, planiranje obitelji, osiguranje sigurnog, legalnog induciranog pobačaja i medicinsku skrb za komplikacije nakon prekida trudnoće”, kazale je Cesar.
Ocijenila je i da smanjenje artificijelnih prijavljenih pobačaja u Hrvatskoj pokazuje da je hrvatski zakon dobar.
Ono što različite neokonzervativne, klerikalne udruge pokušavaju stavljati u fokus je, kaže, kontinuirano pitanje početka života, no iz CESI-ja naglašavaju da je u ovoj raspravi ključno pitanje radi li se o biću i ima li taj život status osobe i ima li status subjekta ljudskih i ustavnih prava.
“To je ono čime bi se Ustavni sud u svojoj raspravi trebao rukovoditi. Međunarodni standardi idu u prilog našoj argumentaciji i tome da je hrvatski zakon u skladu s Ustavom i da bi svako ograničenje i zabrana imala velike posljedice na zdravlje žena i živote žena. Hrvatski zakon nije neustavan i u međunarodnim standardima fetus nema status subjekta ljudskih prava”, zaključila je Cesar.
Ivana Radačić, viša znanstvena suradnica u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar kazala je da pripremni materijal dokumenata koji jamče pravo na život na globalnoj razini (Opća deklaracija o ljudskim pravima, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima,) pokazuje da se o pitanju ima li fetus status subjekta ljudskih prava raspravljalo te da je odlučeno da prava pripadaju samo rođenim osobama.
“Čak i Konvenciju o pravima djeteta, koja u preambuli sadrži odredbu o potrebi zaštite djeteta i prije i poslije rođenja, prema pripremnom materijalu treba tumačiti na način da se odnosi na obveze države da štiti kapacitet djeteta da preživi i razvija se nakon rođenja kroz zaštitu i potporu trudne žene kroz npr. zdravstvene mjere prenatalne skrbi”, dodala je.
Istaknula je i da su tijela koja nadziru implementaciju konvencija u državama članicama postavila standarde zaštite prava na reproduktivno samoodređenje u svojim općim preporukama i komentarima o pojedinim pravima, zaključnim komentarima na izvješća država članica te odlukama u individualnim slučajevima. Pravo na reproduktivno samoodređenje odnosi se na pravo parova i pojedinaca da slobodni od diskriminacije, prisile i nasilja odlučuju o tome hoće li i koliko često te u kojim vremenskim razmacima imati djecu te da imaju informacije i sredstva za donošenje takvih odluka. “To je pravo prepoznato u Konvenciji o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena iz kojih se može iščitati potpora pobačaju na zahtjev”, dodala je Radačić.
Kazala je i da odbori u svojim zaključnim komentarima na izvješća država članica konzistentno kritiziraju države koje imaju restriktivne zakone te zahtijevaju od njih da liberaliziraju zakone i prakse.
“Europska komisija za ljudska prava i Europski sud za ljudska prava odbili su priznati fetusu status nositelja ljudskih prava, no nisu se jasno odredili o pravu na pobačaj. Ipak, smatrali su da liberalni zakoni, uključujući onaj koji dopušta pobačaj na zahtjev, ne krše konvencijska prava te su uspostavili standarde kojima se osigurava pravovremena dostupnost pobačaja u praksi. Međunarodnopravni standardi zaštite ljudskih prava stoga ne upućuju na to da je hrvatski Zakon neustavan”, zaključila je Radačić.
Pet činjenica o razmatranju Ustavnog suda o pobačaju
“Moramo naglasiti kako ovdje govorimo o zakonu iz 1978. godine i moramo ga preispitati svakako jer postoji potpuna neusklađenost tog zakona s Ustavom koji imamo od 1991. godine”, rekao je nedavno Krešimir Planinić, član Upravnog odbora udruge U ime obitelji, gostujući na televiziji N1 gdje je govorio o zahtjevu ocjene ustavnosti zakona o pobačaju iz 1978. tj. koliko je on u skladu s Ustavom iz 1991.
Krešimir Planinić: Posljedica nečinjenja pobačaja je rađanje djeteta – od toga trebamo krenuti!
“Kao što sam i najavio nakon što sam postao predsjednik, Ustavni sud će u mom mandatu riješiti to pitanje. Danas smo počeli s prvim radnim sastankom na kojem smo imali jedan radni materijal, predreferat i vodili smo raspravu o tome,” rekao je 10. listopada 2016. Miroslav Šeparović, predsjednik Ustavnog suda, kojemu je mandat predsjednika Ustavnoga suda počeo u lipnju ove godine.
Zakon iz bivšeg komunističkog režima
“Pored katastrofalne demografske situacije, još uvijek je na snazi takozvani zakon o takozvanim zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na takozvano slobodno odlučivanje o rađanju djece, iz 1978. godine, dakle bivšeg komunističkog režima, uz čiju pomoć je samo u ratnim godinama i kasnije umoreno nekoliko puta više nerođene hrvatske djece, nego što je mladića poginulo na ratištima”, ocijenila je sporni Zakon dr. Ružica Ćavar, čiju je ocjenu ustavnosti tražila udruga Hrvatski pokret za život i obitelj s njom na čelu još 1991.
“Pored ustavne odredbe, članka 21, o pravu na život svakog ljudskog bića, i pored, u Saboru usvojenog, Nacionalnog programa demografske obnove iz 1996., u kojem se, na početku petog poglavlja, kaže da je ljudski život temeljna vrijednost našega društva, te da se mora od samog začeća štititi moralno, zdravstveno i zakonski, mi koji se zalažemo za moralne vrijednosti i zaštitu života od samog začeća, pored mnogobrojnih inicijativa i prijedloga Ustavnom sudu, još od 1990. godine, i pored prosvjedne peticije uz Dan ljudskih prava 1996. godine, ne možemo privoljeti Ustavni sud Republike Hrvatske da raspravi o našim inicijativama i iznese svoj stav glede navedenog “zakona” za umorstva nerođene djece”, istaknula je dr. Ružica Ćavar krajem prošle godine.
(VIDEO) U ime obitelji nadopunila zahtjev za ocjenu ustavnosti tzv. Zakona o pobačaju iz 1978.
Udruga U ime obitelji podnijela je suprijedlog Ustavnom sudu Republike Hrvatske za ocjenu suglasnosti tzv. Zakon o pobačaju s Ustavom Republike Hrvatske.
Krešimir Planinić, član Upravnog odbora U ime obitelji, istaknuo je da su na taj način željeli dati svoj doprinos postupku ocjene suglasnosti tzv. Zakona o pobačaju, na način da je udruga zatražila da se njihov Prijedlog doda već postojećem Prijedlogu ocjene ustavnosti, koji datira iz 1991. godine.
U ime obitelji naime smatra da Ustavni sud Republike Hrvatske treba znati za pravne i druge činjenice koje su se promijenile u posljednjih 25 godina, te na temelju potpune pravne i životne argumentacije donijeti odluku.
Kada počinje život?
Biološka je činjenica da ljudski život počinje začećem, a tako je potvrdilo i Etičko povjerenstvo Klinike za ženske bolesti i porode KBC Zagreb, kada je u listopadu 2009. Ustavnom sudu odgovorilo i potvrdilo jednoglasno da „ljudski život počinje spajanjem muške i ženske jajne stanice“ odnosno začećem.
Prilikom donošenja Ustava u prijedlogu nacrta istog od 23. studenoga 1990. stajalo da “svatko ima pravo na život“. Iako prema njemačkoj ustavnosudskoj odluci, kojom se tumači ustavna odredba o pravu na život, “svatko” ima gotovo jednak opseg u značenju kao “svako ljudsko biće”, naš ustavotvorac odlučio se za izraz koji ne smije dovoditi u pitanje početak zaštite prava na život, budući da se odlučio za pojam „ljudsko biće“ koji obuhvaća rođenog, ali i nerođenog čovjeka.
Što je sporno?
Sporno je to što je trenutno na snazi Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece (ZZM), donesen 1978. godine na temelju Ustava SFRJ iz 1974. koji je sadržavao sljedeću odredbu: “Pravo je čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece.“
“Stoga, ako se ima na umu sve ranije navedeno, može se zaključiti da ZZM nije u skladu s važećim Ustavom. Kada bi u Ustavu i postojala odredba o slobodi odlučivanja o rađanju djece, takva odredba bila bi u suprotnosti sa sadašnjom odredbom koja se odnosi na pravo na život pa bi i sadašnju odredbu o pravu na život trebalo mijenjati tako da iz nje jasno proizlazi da se isključivo odnosi tek na rođenog čovjeka”, naglasio je Krešimir Planinić, član Upravnog odbora udruge U ime obitelji.
Postoji li pravo na pobačaj?
Ni jedan međunarodni dokument ne isključuje pravo nerođenog djeteta da se rodi, niti je u njima sadržano “pravo na pobačaj“. S druge strane, pravo na život sadržano je u svim međunarodnim ugovorima koji se tiču ljudskih prava.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
