Zašto se predsjednik Ustavnog suda poziva na krivo tumačenje katoličke vjere, umjesto na Ustav i pravo?

Foto: fah

“Ja sam praktični vjernik i sigurno da ni meni to pitanje nije bilo jednostavno po mom svjetonazoru. Isto smatram da život počinje začećem. Ja svoj stav ne smijem nametati drugima niti nije na nijednom Ustavnom sudu da odredi kad počinje život. Uz sve to nisam imao dilemu u nijednom trenu kako ću glasati jer što je alternativa – zabrana. Ona bi samo dovela do povećanja smrtnosti žena, ilegalnih pobačaja, a to nije cilj. Ja sam protiv pobačaja, ali sam protiv zakonske zabrane. Nijedna žena neće to učiniti jer joj je drago, nego je iz raznih razloga prisiljena na to”, rekao je predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović bio u emisiji Točka na tjedan, na N1 televiziji.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Prenosimo dijelove komentara objavljenog na bitno.net, a u cijelosti ga možete pročitati kod njih:

Miroslav Šeparović predsjednik je onog ustavnog suda koji je donio presudu da dokument koji tvrdi da svako ljudsko biće ima pravo na život (Ustav RH, članak 21) ipak dopušta oduzimanje života čitavoj jednoj klasi ljudskih bića.

Kad umjesto argumenta imate pokvarenu ploču

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Zabrana bi „samo dovela do povećanja smrtnosti žena, ilegalnih pobačaja, a to nije cilj“ – informira nas Šeparović s točno nula statistički relevantnih navoda. „Ja sam protiv pobačaja, ali sam protiv zakonske zabrane“ – ponavlja mantru koja je izlizana skoro onoliko koliko je nekoherentna. Jedan savjet pro-choice katolicima: prekinite pjevati taj refren. Postoje bolji argumenti za legalnost pobačaja – funkcionalistički argument iz (ne)osobnosti fetusa, primjerice. Nijedan od njih nije, istina, dobar argument, ali se s njima barem nećete toliko intelektualno osramotiti.

Da biste uvidjeli zašto nitko osim aktivista u pro-choice PR-kampanjama ne koristi takve tvrdnje kao ozbiljno opravdanje svojeg stajališta, samo zamijenite „pobačaj“ u Šeparovićevim rečenicama s „infanticid“ ili „plaćeno ubojstvo“. „Zabrana infanticida bi samo dovela do ilegalnih usmrćivanja male djece… a to nije cilj“, „Ako bismo plaćena ubojstva učinili ilegalnima, samo bi povećali smrtnost plaćenih ubojica“, „Ja sam protiv infanticida, ali sam protiv zakonske zabrane“.

Argument iz posljedica je relevantan samo ako stvar u pitanju nije intrinzično (ili po naravi) teško nemoralna. Ali protivnici pobačaja upravo tvrde da abortus jest intrinzično i teško nemoralan. Argumentacija poput Šeparovićeve gore je poročno kružna; pretpostavlja upravo ono što treba dokazati. Razmotrite samo: kome bi ikada palo na pamet da argumentira za legalnost silovanja na temelju loših posljedica ilegalnosti silovanja – ma koje god one bile? Ili da argumentira za legalnost etničkog čišćenja na temelju loših posljedica nezakonitosti etničkog čišćenja – ma kakve god one ispale? Čitava poanta je u tome da je silovanje, etničko čišćenje… intrinzično i teško nemoralno i da stoga ne smije biti legalno, neovisno o posljedicama.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Činjenica da jedan ustavni sudac po tako temeljnom pitanju kao što je ljudski život i njegova zaštita umjesto filozofski promišljenog stajališta nudi pokvarenu ploču loših floskula ne ulijeva previše povjerenja u kompetencije aktualnog sastava Ustavnog suda (s jednom vrlo važnom iznimkom).

Šeparović ne bi dopustio ograničenje pobačaja?

Predsjednik našeg Ustavnog suda je također rekao da bi značajno zakonsko otežavanje pristupa pobačaju (možda uvođenjem većih restrikcija, obveznih perioda čekanja i savjetovanja, pokazivanja ultrazvučne slike prije abortusa…) bilo „izigravanje odluke Suda“ te da takvo što „ne bi dopustili“. Sad, imajte na umu da Ustavni sud nije eksplicitno presudio kako postoji fundamentalno pravo na pobačaj. Zato njegovi suci nemaju temelja za proglašenje neustavnim zakona koji bi uveo „bitna  postroženja“ za pobačaj u Hrvatskoj. U najboljem slučaju bi mogli prigovoriti kako bi se radilo o remećenju „pravedne ravnoteže između ustavnoga prava žene na privatnost… i slobodu i osobnost… s jedne strane, i javnog interesa zaštite života nerođenih bića koju Ustav jamči kao Ustavom zaštićenu vrijednost… s druge strane“.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ostavite po strani suludost te rečenice kao opravdanja za zakon o pobačaju i razmotrite ovo: na temelju čak i takve presude moguće je uvesti barem restriktivnij zakon o abortusu. Zašto? Zato što je privatnost građana moguće pravedno ograničiti u određenim okolnostima, ako za to postoje dostatni razlozi – primjerice u izdavanju naloga za pretraživanje stana, u ratnom razdoblju kad se opravdano sumnja da ste špijun, u slučaju policajca koji i bez naloga čuje krikove iz vašeg podruma te pretraži vašu kuću, te u drugim očitim slučajevima.

Čak i da priznate kako „pravo na privatnost“ omogućuje legalizaciju pobačaja (što je argument Ustavnoga suda), iz toga ne slijedi kako pobačaj treba biti ovoliko ili onoliko dostupan. Ako, k tome, tvrdite da zakon treba balansirati dva čimbenika (kao što Ustavni sud tvrdi), onda će vaše zakonodavno rješenje ovisiti o konkretnim okolnostima u kojima se balansira. Možda, primjerice, zakonodavac odluči da „javni interes zaštite života nerođenih bića koju Ustav jamči kao Ustavom zaštićenu vrijednost“ u konkretnim okolnostima nije ispravno balansiran; da aktualna ravnoteža tog javnog interesa s „pravom na privatnost“ nije pravedna. Odluka Ustavnoga suda – suluda kakva već je – barem u načelu ne isključuje takav scenarij. Ali predsjednik tog suda ga, čini se, isključuje.

To da bi jedan ustavni sudac uzeo sebi za pravo određivati točne granice „prava na privatnost“ (naime, ne smije biti bitno ograničenije od sadašnjeg zakona) i unaprijed napominjao da nešto „neće dopustiti“ pokazuje koliko je navodno nepristrani Ustavni sud politiziran i podložan juridičkom aktivizmu.
Kompetencije Ustavnoga suda
Šeparović pojašnjava izostanak dileme u odluci o pobačaju ovim riječima: „Isto smatram da život počinje začećem. Ja svoj stav ne smijem nametati drugima niti nije na nijednom [sic] Ustavnom sudu da odredi kad počinje život“.

Pretpostavljam da je dobra vijest što smatra da život počinje začećem, s obzirom na to da se radi o nekontroverznoj znanstvenoj činjenici, koju su Ustavnom sudu potvrdili praktično svi stručnjaci. Sad, nametanje jedne kontroverzne znanstvene teorije općem pučanstvu je nerazborito. Zamislite kako bi izgledalo da ministar znanosti i obrazovanja nametne Hrvatima određenu fizikalnu interpretaciju kvantne mehanike. „Samo je kopenhaška interpretacija ispravna! Interpretacija paralelnih svjetova je krivovjerje!“
Ali pitanje kad počinje ljudski život nije kontroverzna znanstvena teorija, već biološka činjenica. Analogija bi bila prije ova: Zamislite da ministar obrazovanja kaže: „Isto smatram da je zemlja okrugla. Ja svoj stav ne smijem nametati drugima…“ Takvu frazu bi smatrali prihvatljivom, možda, u doba pretsokratskih filozofa i začetaka astronomije davno prije Krista, ali danas bi mogla proći samo kao loša šala. Ravnopločare s pravom smatramo iracionalnima te je jezik „nametanja“ u tom slučaju jednostavno promašen. Pogotovo bi bio promašen kad bi o tome priznajemo li je li Zemlja okrugla ovisilo na tisuće života.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Šeparović je tehnički u pravu kad kaže da ne spada ni na jedan ustavni sud da odredi kad život počinje. To spada na biologiju. Ali na Ustavni sud – nadali bismo se – spada da pokaže osnove znanstvene pismenosti i informiranosti, osobito kad je neko zakonsko pitanje informirano znanstvenim spoznajama.

No to se očito nije dogodilo te smo dobili ocjenu ustavnoga suda koja bi mogla ući u predavaonice na satovima logike, kao vrelo primjera elementarnih pogreški i argumentativne zbunjenosti. Ono što Šeparović (i njegova ocjena zakona o pobačaju) vjerojatno namjerava reći je da ne treba nametati nijednu filozofsku koncepciju osobe, definiranu kao nositelja prava – pa i prava na život. Među suvremenim filozofima po pitanju osobnosti – za razliku od suvremenih biologa po pitanju života – nema konsenzusa te bi, barem se može argumentirati, bilo nerazborito utemeljiti kontroverzno zakonodavstvo na kontroverznim filozofskim premisama.

Problem za Šeparovića je što je to jedan od najboljih argumenata koji možemo imati protiv liberalnog omogućavanja pobačaja. Kao što je Peter Kreeft uvjerljivo argumentirao – vidi primjerice ovdje ili ovdje –, ako se složimo biti skeptični oko toga je li fetus osoba ili ne, ono što slijedi nije pro-choice, nego pro-life stajalište. Nadam se skoro pisati više o tzv. „skeptičkom argumentu protiv pobačaja“, ali poanta je ova: Šeparović ne mora strepiti od nametanja bilo koje teorije osobnosti ostalim građanima. Misliti da ijedan praktični katolik to mora je jednostavno zbunjeno.

Uskraćivanje pričesti

Miroslavu Šeparoviću svaki svećenik treba bez dileme uskratiti pričest. Mogli biste pomisliti da to kažem zato što prema kanonu 1398 „tko sudjeluje u vršenju pobačaja, upada, ako dođe do učinka, u izopćenje unaprijed izrečeno“. Međutim, bili biste u krivu; to ne kažem. Za razliku od Darka Milinovića – Šeparović ne potpada pod taj kanon jednostavno jer on nikada nije izvršio pobačaj. Kanone koji se bave kaznama ima se tumačiti prema strogom, odnosno uskom značenju, a ne opširno (usp. CIC 18). Samo glasati za pobačaj ne spada pod usko tumačenje kanona 1398. Stoga predsjednik Ustavnoga suda nije automatski ekskomuniciran.

Pričest mu se, međutim, treba uskratiti prema kanonu 915: „Neka se primanje svete pričesti ne dopušta izopćenima ni udarenima zabranom bogoslužja pošto im je izrečena ili proglašena kazna, a ni drugima koji tvrdokorno ustraju u očitom teškom grijehu“. Šeparović ustraje u očitom teškom grijehu.

Sad, važno je napomenuti, ovaj se kanon ne bi primjenjivao na njega da je samo u svojoj nadležnosti ustavnog suca iskreno zaključio da Ustav RH ipak dopušta legalan pobačaj. Sjetite se opet, ovakve kanone treba tumačiti usko, a zadaća ustavnih sudaca je presuditi o usklađenosti određenog zakona s određenim dokumentom, a ne glasati o toj presudi s obzirom na to jesu li oni sami (ili bilo tko drugi) za legalan pobačaj ili ne. Njihovo osobno mišljenje o pobačaju uopće ne bi trebalo utjecati na tu strogo definiranu zadaću: je li ovaj zakon u skladu s ovim dokumentom?

Ta je zadaća fundamentalno drukčija od one političara u saboru. Zadatak saborskog zastupnika nije biti stručnjak za tehničko pitanje dosljednosti ovog zakona s tekstom ovog ustava (premda bi idealno trebao znati nešto o tome). Njegov glas za ovaj ili onaj zakon izražava njegov stav (koji je, opet idealno, stav birača koji su ga izabrali). Njegova zadaća, za razliku od ustavnog suca, nije tehnička ili tekstualna, nego (u nedostatku bolje riječi) aktivistička. On promiče ono što misli (i što valjda njegovi birači misle) da treba biti i što doprinosi općem dobru (barem se tako nadamo).

Recimo to ovako: teoretski bi ustavi sudac Savršenko Katolković mogao presuditi da je prema Ustavu Republike Legalnog Pobačaja doista dopušteno činiti pobačaje. Onda bi se mirne savjesti mogao predstaviti sutradan na misi u redu za pričest. Zašto? Zato što se Savršenko Katolković protivi pobačaju i zalaže se za njegovo ukidanje; misli da je pobačaj prema ustavu dopušten, ali također drži da je abortus moralno zlo i da se stoga taj dio ustava treba promijeniti. Zadaća Savršenka Katolkovića – kojoj je iskreno pristupio – bila je tekstualna, a ne aktivistička. On nije glasao o tome treba li pobačaj biti legalan ili ne, nego dopušta li to određeni tekst. Kanon 915 se na njega ne bi primjenjivao.

Kanon 915 bi se, međutim, primjenjivao na saborskog zastupnika Pročojsa Pseudokatolkića koji javno i opetovano izražava podršku legalnom abortusu te govori da je protiv njegove zabrane i u skladu s tim daje svoj glas pro-choice zakonskim inicijativama (više o tome ovdje i ovdje).

Sad, iz Šeparovićevih nedavnih izjava jasno je kako njegova odluka nije bila samo tehnička presuda o usklađenosti s tekstom Ustava, nego je glasao kako već jest zato što mu ideja zakonske zabrane pobačaja nije prihvatljiva. Sjetite se njegovih riječi: „Uz sve to nisam imao dilemu u nijednom trenu kako ću glasati jer što je alternativa – zabrana… Ja sam protiv pobačaja, ali sam protiv zakonske zabrane“. Šeparovićeva situacija nije poput one Savršenka Katolkovića, nego poput Pročojsa Pseudokatolkića.
K tome, njegovi komentari, mislim, ne ostavljaju mjesta razumnoj sumnji oko toga je li ustrajan u svojem podupiranju pobačaja. Sjetite se kako je rekao da bi puko „bitno ograničavanje“ – ne ukidanje, nego samo otežavanje pristupa pobačaju – bilo „izigravanje“ odluke ustavnoga suda i da takvo što ne bi dopustio. Ovdje se ne radi o nepromišljenoj izjavi, nego tvrdome stavu.

Da je promicanje zakona koji usmrćuju nevina ljudska bića i protivljenje njihovom dokidanju teško grješno ne treba previše argumentirati.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.