Dana 22. srpnja 1943. dogodio se hrvatskoj javnosti nepoznati pokolj kojeg su počinili pripadnici nekoliko stotina Talijana iz divizije “Bergamo”, skupa sa stotinjak kninskih četnika popa Đujića, te oko stotinu pretežito vojvođanskih Nijemaca, s kojima su bili i vojvođanski Srbi (SS-ova folksdojčerska divizija Princ Eugen).
U tom strašnom pokolju, ubijeno je 63 civila Hrvata (nekoliko iz susjednih sela).
Prije toga u borbama je ubijeno 60 partizana iz Mosorskog partizanskog odreda u borbi na cesti prema Cisti Provo.
Od toga broja civila četnici, fašisti i SS-ovci spalili su žive 22 civila u kući Mate Frankića. Neki su iskočili iz goreće kuće, pokušavši se spasiti, ali su zločinci opet ih bacali u zapaljenu kuću. Ostali su ubijeni Pere Olujića kuće, kod braće Olujić te pred kućom Marinkice Petričevića.
U svezi ovog zločina Ustaško-domobransko Zapovjedništvo svojim nadređenim u Zagrebu, između ostalog, napisali su: „…talijanska vojska nije saveznička, već neprijateljska… njima nije stalo da unište partizane već da potpuno unište i istrijebe naš narod i njegovu imovinu… ni Turci kod svojih navala u ove krajeve nisu postupali onako divljački…“
Četnici u Dalmaciji – ciljevi i djelovanje
Među pravoslavni živalj u Hrvatskoj u 19. st. dolaze svećenici i učitelji iz Srbije koji ih uvjeravaju da su oni Srbi i članovi Srpske pravoslavne crkve što su ovi većinom i prihvatili. Među Srbima u Hrvatskoj četnički pokret je imao vrlo mnogo pristalica. Oni su željeli sačuvati Jugoslaviju u kojoj su Srbi bili privilegirani ili osnovati Veliku Srbiju. Oni nisu ni pomišljali prihvatiti bilo kakvu samostalnu hrvatsku državu.
Čim je proglašena NDH, prije ikakvih ustaških represalija, oni su započeli borbu protiv nove države.
Pod talijanskom zaštitom četnici su počinili velike zločine osobito nad Hrvatima u istočnoj Hercegovini i Dalmaciji. Oni su težili za tim da žive u jednoj državi sa svim Srbima na Balkanu. Surađivali su i s Nijemcima u borbi protiv partizana.
Velik dio četnika je krajem rata prebjegao u partizane u želji da sačuva privilegije i ideologiju iz prve velikosrpske Jugoslavije.
Četnici su bili zloglasni po načinu mučenja i ubijanja svojih protivnika. Ljude su klali nožem poput životinja, živim bi zarobljenicima derali kožu ili ih pekli na vatri. Samim svojim izgledom – duga kosa i brade, crna odora i šubare – ulijevali su ljudima strah u kosti.
„Nakon rata 1945. propuštena je prilika da brojni poznati četnički zločinci odgovaraju pred sudom za zločine genocida nad Muslimanima i Hrvatima… Dapače, mnogim je četnicima tijekom cijeloga rata, a napose potkraj rata, nakon opće amnestije i mobilizacije 1944. – 45., pružena prilika da prijeđu i uključe se u partizanske postrojbe te da mogu pod novim znakom – crvenom zvijezdom nastaviti izvoditi zločina nad Hrvatima i Muslimanima. Tu su priliku oni iskoristili˝. (PREŠUĆIVANI ČETNIČKI ZLOČINI u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, 1941. – 1945. Zdravko Dizdar – Mihael Sobolevski, Zagreb 1999., str. 148.)
Tekst se nastavlja ispod oglasa
