Don Damir Stojić u razgovoru s Esther Gitman: Kako je u NDH uspjelo preživjeti 25 posto Židova?

Ovogodišnja počasna nagrada “Prijateljice Hrvatske” dodijeljena je povjesničarki dr. sc. Esther Gitman, autorici knjige Kad hrabrost prevlada: Spašavanje i preživljavanje Židova u NDH, u kojoj svjedoči o brojnim zaslugama blaženog zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca za spašavanje mnogih pripadnika židovske, srpske i romske zajednice u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

> Dr. Esther Gitman dodijeljena nagrada ‘Prijateljica Hrvatske’ zbog širenja istine o Stepincu

Dr. Gitman je, istražujući povijesne izvore, proučavala kako to da je u Hrvatskoj holokaust preživjelo oko 25 % Židova, dok je, npr. u Nedićevoj Srbiji koja je bila pandan NDH, holokaust preživjelo jedva nekoliko posto. Kako je u potvrdila i u svojoj knjizi – većina putova koje su Hrvati organizirali za spašavanje svojih kolega, susjeda i prijatelja Židova vodila je do kardinala Alojzija Stepinca koji se osobno, javno zalagao protiv rasnih zakona te isto tako poticao i katoličke vjernike da štite svoju „stariju braću“.

> Esther Gitman i Željko Tanjić u Sisačkoj biskupiji: duhovnost danas i istina o Stepincu

Esther Gitman otkrila je pisma koja su Paveliću pisali Hrvati, potpisujući se imenom i prezimenom, koji su tražili zaštitu i zaustavljanje progona Židova. Više je puta izjavila kako takve primjere građanske hrabrosti i javnog zalaganja za Židove u totalitarnom režimu koji je bio raširen u velikom broju europskih zemalja – nije našla nigdje drugdje. Isto tako, Gitman je dokumentirala  slučaj spašavanja velikog broja židovskih liječnika i  njihovih obitelji koje  se u suradnji sa dužnosnicima NDH – prebacilo radi izmišljene epidemije endemskog sifilisa u Bosnu i Hercegovinu – spašavajući im živote.

Prisjetimo se tim povodom prošlogodišnjeg razgovora koji je dr. sc. Gitman, za Laudato televiziju, vodila s don Damirom Stojićem.

Zašto Vas toliko zanima nadbiskup Stepinac?

Razgovarala sam sa 67 preživjelih, a i spasilaca, a kasnije s još više njih u Sarajevu, u Sjedinjenim Državama, u Izraelu, tako da imam golem broj ljudi koji su mi u različitim vremenima govorili o nadbiskupu Stepincu. U početku, kao što sam rekla na konferenciji, zaista nisam vjerovala da bi katoličkog nadbiskupa mogli zanimati Židovi. On je u tom kontekstu bio jedinstvena osoba. Njemu nije bilo važno o kojoj je osobi riječ, ako je bila u nevolji, on bi bio tu.

Naslov Vaše doktorske radnje bio je “Spašavanje i opstanak Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941.-1945.” – kada ste počeli pisati radnju, jeste li imali kakvih predrasuda prema Hrvatima, budući da je jugoslavenska diplomacija za vrijeme komunizma uporno prikazivala Hrvate kao genocidan narod?

Ne, ne. Nisam imala nikakvih predrasuda. Došla sam čuti što govore dokumenti. Rekla sam Ivi Goldsteinu što god da saznam, posla ću po ljudima iz Amerike, jer to je stipendija State Departmenta, i da ću dati sve od sebe da otkrijem tko stoji iza spašavanja Židova. Čula sam da nije bilo mnogo spašavanja, ali rekla sam Ivi: “Gle, što god bude, ja ću ići u arhiv i jako se truditi, ostat ću od jutra do zatvaranja arhiva”. A onda sam vidjela da ima tako puno arhiva. Počela sam sa Židovskim fundusom; postoji u arhivu od 1941. do 1943. Počela sam sistematski čitati i shvatila sam da ne mogu sve pročitati brzo i detaljno, pa sam tražila da se kopiraju dokumenti u kojima sam izdaleka vidjela da se radi o spašavanju. Odvojila sam ih, i kopirali su mi oko 5000 dokumenata.

Bilo je vrlo zanimljivo kako su se dokumenti podudarali sa svjedočanstvima dobivenim od ljudi. Mnogi od tih dokumenata bili su o ljudima u Hrvatskoj čiji su Židovi bili prijatelji, susjedi ili rođaci. Oni nisu shvaćali zašto vlast odvodi ove ljude, kad su bili tako korisni, tako dobri. I oni su pisali pisma Paveliću ili Artukoviću i tražili da oslobode te Židove, jer to su njihovi prijatelji. Imam oko 500 takvih dokumenata koje je nekad potpisalo tek dvoje-troje ljudi, a nekad čak i po 150 ljudi koji su se imenom i prezimenom potpisali i traže da se oslobode ovi ljudi. Takvo što, inače, nije pronađeno ni u kojoj drugoj zemlji. Kad sam radila svoj postdoktorat u Washingtonu D.C., pokazala sam to profesorima, i nisu mogli vjerovati.

Ovdje ste imali takvu dobrotu običnih ljudi, koji se nisu bojali, koji čak možda nisu ni razumjeli da bi ih njihov potpis mogao koštati života.

Unutar te dokumentacije, biste li mogli orisati i naglasiti ulogu Katoličke Crkve, posebice nadbiskupa Stepinca?

Kad sam razgovarala s ljudima, a i u dokumentima koje sam kategorizirala, imala sam 7 načina spašavanja – ono koje su provodili obični građani, ono što je spašavalo Ministarstvo zdravstva, imala sam kategoriju Katoličke Ckrve, ali više usmjerenu, tako je ispalo, na nadbiskupa Stepinca. On je imao gotovo svakodnevnu interakciju sa židovskom zajednicom. Što god oni nisu mogli riješiti sami, zvali bi njega. On bi pohitao i nastojao im pomoći, što je meni bilo predivno. Većinu tih spašavanja izveo je nadbiskup Stepinac.

A zatim je tu i kategorija gdje su sami dužnosnici Pavelićeva režima htjeli neke Židove – glazbenike, umjetnike – jer su shvaćali da će rat prije ili kasnije završiti. A oni su htjeli da ovi ljudi ostanu dijelom hrvatskog društva. Kako je danas fokus na nadbiskupu Stepincu, srce mi se počelo zanimati kako je to moguće, to što je Stepinac činio. Što sam više u to ulazila, moje zanimanje preraslo je u nešto više. Vidjela sam da je taj čovjek bio tako čudesan, da sad već 14 godina gledam u njegov život. Osobito kad sam radila postdoktorski rad, počela sam se zanimati za njegove poruke za vrijeme propovijedi, što je govorio narodu.

I to je za mene bilo čudesno, jer sam sada mogla povezati zašto je toliko mnogo ljudi htjelo spašavati Židove. Jer on je naglašavao nevažnost rase, on je naglašavao da treba voljeti čovjeka, ljudsko biće, Božje stvorenje, čak i bez znanja o tome tko je on ili kako se zove.

Kako gledate na činjenicu da u Hrvatskoj postoji pojedini povjesničari koji Stepinca smatraju vrlo kontroverznom osobom, koja nije učinila dovoljno?

Svatko ima svoju pozadinu, vlastite predrasude; dokument možete čitati na ‘suh’ način, ali dokumenti ostavljaju prostor i za tumačenje. Ima ljudi koji se možda zakvače za jednu riječ iz cijelog dokumenta. A dokument možete i izvaditi iz njegova povijesnog konteksta. Možda zato što nisam živjela ovdje, u komunističkom režimu, ništa ni o čemu nisam ni znala, pa sam dokumente uzimala vrlo ozbiljno, a isto tako i svjedočanstva, pa nisam imala nikakvih predrasuda, nisam išla za time da Stepinca uhvatim u zamku. Nisam išla za tim da uhvatim u zamku hrvatski narod. Ja sam gledala što je napisano, bila sam kao tabula rasa, počela sam zaista od nule. Nisam znala ništa o tome kada sam došla ovdje i sve sam svoje znanje izgradila na dokumentima i razgovorima s ljudima.

Među svim tim dokumentima, biste li mogli izdvojiti jedan koji je po Vašem motrištu tipičan primjer dokumenta gdje je nadbiskup Stepinac nekome pomogao?

Ima ih puno. Ovo zbilja nije tipično, jer tipično bi bilo nešto što se odnosi na mnoge ljude. On je pomogao stotinama pojedinaca. Jedna od najdojmljivijih stvari za mene je ovo: 1943. nakon prepirke s Julijem Makancem, dio Stepinčeve propovijedi emitiran je na BBC-ju, pa su mu rekli da sa miješa u stvari koje se njega ne tiču, da on mora raditi Božji posao i neka se ostavi politike. To su mu rekli zbog propovijedi u kojoj je ustanovio da postoji samo jedna rasa, da su svi ljudi jednaki, pa tako i crnci u Africi. To je bila uvreda njemačkoj vlasti, tako da su ga na neko vrijeme zatvorili. On je shvatio da mu je život u velikoj opasnosti.

1943. godine Stepinac je rekao svima koji su bili pod njegovom zaštitom da to više nije sigurno, jer ga netko može ubiti svakoga trena. Zato ih je zamolio da se organiziraju i pobjegnu. Možete li to zamisliti: to je čovjek koji ima svoju zajednicu, mora se brinuti za vlastiti život, a on odlazi svakome od njih to im priopćiti. To mi je bilo jako, jako dirljivo. Kasnije su ljudi pisali, kad su tražili da bude proglašen pravednikom među narodima, pisali su takva divna pisma, ima ih oko 60, o tome kako je svakoga od njih spasio i što je učinio za njih.

Jeste li istraživali zašto nadbiskup Stepinac, uzimajući u obzir sve dokumente i svjedoke, nije uvršten u pravednike među narodima?

Zato što mislim da postoje političke snage iz Srbije, možda i neki pojedinci odavde [koji na to utječu]. Da biste postali pravednikom među narodima, morate spasiti neku osobu bez primanja naplate za to, i usto mora biti izložena nekoj opasnosti. Neki tvrde da se on nije izlagao opasnostima. Ali tome nije tako, to nije istina. Život mu je nekoliko puta bio u opasnosti. Zapravo su ga htjeli prognati odavde. Pavelić je, baš kao i Tito, tražio od Vatikana da odvedu Stepinca. Ali Vatikan ga nije mogao odvesti ako on to nije htio. Stepinac je rekao: ja ne odlazim, morat će me odvesti silom; ostajem sa svojim narodom, koji me treba. On nije morao proći kroz Titov sudski proces. Bio je slobodan da ode. Tito je rekao: ili otiđite, ili ćemo Vam suditi. Ali nije otišao. On je podnio golemu žrtvu. Golemu.

Pogledajte cijeli razgovor: