Advent se obično liturgijski dijeli na dva dijela. Prvi dio traje od prve nedjelje došašća do 16. prosinca. 17. prosinca nastupa vrijeme bliže priprave za Božić i radosnijeg iščekivanja Kristovog dolaska. Dani od 17.-23. prosinca u Večernjoj molitvi Božanskog časoslova obilježeni su posebnim zazivima prije i nakon Marijinog Veliča. Čežnja puna radosti u njima je opipljiva i u srcu budi ushit i ljubav prema dolasku Krista koji je Spasitelj. Njihova ljepota posebno dolazi do izražaja kada se svečano pjevaju u gregorijanskom napjevu.

Svaka antifona naglašava po jedan naziv za Krista (O Mudrosti, Gospodine, Korijenu Jišajev, Ključu Davidov, Istoče, Kralju naroda i Emanuele) i jedno od Izaijinih proroštava o dolasku Mesije.

  1. prosinca:
    O Mudrosti, što Svevišnjem iz usta vječnih izvireš, i s kraja jednog do drugog po cijelom svijetu dopireš sve snažno, blago redeći: među nas dođi, uči nas, da pravi put nam pokažeš!

O Sapientia, quae ex ore Altissimi prodisti, attingens a fine usque ad finem, fortiter sauviterque disponens omnia: veni ad docendum nos viam prudentiae.

U prvom zazivu možemo vidjeti Izaijine riječi kad govori o budućem Mesiji na kojem će “počivati Duh Gospodnji, duh mudrosti i umnosti…” (Iz 28,29). Personificirana mudrost koja je bila prisutna još od stvaranja svijeta ukazuje na Krista, vječnu Božju riječ (usp. Početak Ivanovog evanđelja). Mudrost je temelj straha Gospodnjeg, temelj svetosti i ispravnog življenja. Tu mudrost molimo da dodje medju nas i pokaže nam pravi put.

  1. prosinca:

O Adonaju, Gospode, što Izraelov vodiš dom, što Mojsiju ukaza se odjeven plamnom kupinom, i dade zakon Sinajski: pohiti da nas izbaviš božanskom svojom desnicom!

O Adonai et Dux domus Israel, qui Moysi in igne flammae rubi apparuisti, et ei in Sina legem dedisti: veni ad redimendum nos in bracchio extento.

Izaija je prorokovao da će Mesija “po pravdi sudit’ ubogima i sud prav izricat’ bijednima na zemlji. Šibom riječi svoje ošinut će silnika, a dahom iz usta ubit’ bezbožnika. On će pravdom opasati bedra, a vjernošću bokove.” (Iz 11,4-5)

Adonaj je hebrejska riječ koja znači “moj Gospodin”, a pobožni Židovi koristili su je iz strahopoštovanja kao zamjenu za Božje ime Jahve. Ova druga antifona vodi nas korak dalje od stvaranja koje se nazire u prvoj. Dolazimo do poznate priče o Božjem ukazanju Mojsiju i ustanovljenju životnog zakona za Izrael kroz 10 zapovijedi. Podsjeća nas također na ropstvo koje su Izraelci trpjeli u Egiptu pod faraonom odakle ih je Gospod izveo jakom rukom. Odraz je to Kristovog otkupljenja čovjeka od njegovih grijeha. Slika Boga koji je pružio ruku da spasi ljubljeni narod iz ropstva dovodi nam u pamet sliku Krista na križu i njegovih raširenih ruku.

  1. prosinca:

O slavni Jesin korijene, što naroda si barjak svih, pred kojim tih će postati i glas sa usta kraljevskih, kog molit svi će narodi: ne kasni, dođi izbavi iz nevolja nas premnogih!

O radix Jesse, qui stas in signum populorum, super quem continebunt reges os suum, quem gentes deprecabuntur: veni ad liberandum nos, iam noli tardare.

Izaija kaže: “Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, izdanak će izbit’ iz njegova korijena.” (Iz 11,1) i “U dan onaj: Jišajev izdanak, dignut kao stijeg narodima, puci će željno tražiti. I prebivalište njegovo bit će slavno.” Znamo da je Jišaj otac Davidov, a prorok Izaija nam proriče kako će Mesija biti iz loze i kuće Davidove.

Krist je na dva načina izdanak Davidov: dio je njegove loze i upravo On preuzima kraljevstvo kojemu neće biti kraja. Posve prirodan je naš vapaj da dođe kraljevstvo Božje i protegne se na čitavo čovječanstvo. Ne kasni, dođi i izbavi nas iz nevolja!

  1. prosinca:

O divni ključu Davidov i vladaoče roda svog, što otvaraš i zatvaraš i nema stvora nikakvog, što spriječit bi te mogao: dođi dobrostiv, sužnjeve iz mraka vodi tamničkog.

O Clavis David, et sceptrum domus Israel: qui aperis et nemo claudit; claudis et nemo aperit: veni et educ vinctum de domo carceris, sedentem in tenebris et umbra mortis.

Poslušajmo ponovno Izaijine riječi: “Metnut ću mu na pleća ključ od kuće Davidove: kad otvori, nitko neće zatvoriti, kad zatvori, nitko neće otvoriti.” (Iz 22,22) i “Nadaleko vlast će mu se sterat’ i miru neće biti kraja nad prijestoljem Davidovim, nad kraljevstvom njegovim: učvrstit će ga i utvrdit u pravu i pravednosti. Od sada i dovijeka učinit će to privržena ljubav Jahve nad vojskama.” (Iz, 9,6)

Ključ i žezlo tradicionalni su simboli kraljevske moći i autoriteta. I Isus je koristio ove simbole kako bi nam pokazao proročku povezanost zemaljskog Davidovog kraljevstva i Božjeg kraljevstva. Nakon uskrsnuća, Krist svoju vlast da vezuje i razrješuje povjerava Petru i preko njega Crkvi. Na samom kraju zaziva molimo Krista da nas oslobodi od okova grijeha kojima smo čvrsto sapeti. On je onaj koji nas oslobađa od našeg sužanjstva i tako postajemo dio slike koju psalmist pjeva: “U mraku sjeđahu i u tmini, sputani bijedom i gvožđima… Izvede ih iz tmina i mraka, raskide okove njihove.” (Ps 107,10-14)

  1. prosinca:

O Istoče, o sjaju svet u svjetlosti vjekovitoj, ti sunce pravde istinske: ograni bijedi čovječjoj, što tumara po tminama! Prosvijetli sve, što gube se u smrtnoj sjeni nemiloj

O Oriens, splendor lucis aeternae et sol iustitiae: veni, et illumina sedentes in tenebris et umbra mortis.

Izaija kaže: “Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja.” (Iz 9,1)

Ovaj naziv se može prevoditi i kao “zvijezda jutarnja”, “izlazeće sunce” “mlado sunce” ili “blistava zora”. Svi ovi izrazi prekrasno oslikavaju ideju svjetlosti koja razbija tamu noći, grijeha i smrti, bolesti i očaja. Svjetlo svojom jasnoćom donosi iscjeljenje i toplinu ozeblim srcima. Isus je uistinu pravo svjetlo, odsjaj Očeve blistavosti. Svakodnevno Crkva ponavlja ovaj naziv u Jutarnjoj molitvi Časoslova, pridružujući se Zaharijinim riječima: “…po kojem će nas pohoditi Mlado sunce s visine da obasja one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj…” (Lk 1,78-79)

  1. prosinca:

O Kralju sviju naroda, kog srdačni im žudi plam, od ugla silni kamene, što rajski dom i zemski hram u jedno spajaš: dođi već i čovjeka, svoj zemljan stvor, iz crnog jada spasi sam.

O Rex gentium et desideratus earum, lapisque angularis, qui facis utraque unum,: veni et salva hominem, quem de limo formasti.

Izaija je prorokovao: “Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast. Ime mu je:

Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni.” (Iz 9,5) i “On će biti sudac narodima, mnogim će sudit’ plemenima, koji će mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove. Neće više narod dizat’ mača protiv naroda nit’ se više učit’ ratovanju.” (Iz 2,4)

I prijašnje antifone dale su naslutiti kako Mesija ne dolazi samo k Izraelu već i poganskim narodima koje će otkupiti i pridružiti svome narodu. Sada ova šesta antifona jasno Spasitelja naziva Kraljem sviju naroda. Mesija je ugaoni kamen na kojem se temelji naše otkupljenje, ali i kamen spoticanja za nevjernike. Taj kamen zaglavni ujedinjuje izabrani narod s ostalim narodima tvoreći među njima sponu mira. Molimo da Bog spasi cijelo čovječanstvo, svoje stvorenje koje je podigao iz zemaljskog praha. Još jednom izražavamo žudnju da udahne u nas dah novog života.

  1. prosinca:

O Emanuele, Spase blag, Zakonošo i Kralju naš, ti nado sviju naroda, što milostiv ih izbavljaš: o dođi sa neba, Gospodine i Bože naš, da spasenje nam vječno daš.

O Emmanuel, rex et legisfer noster, espectatio gentium et salvator earum: veni ad salvandum nos, Domine Deus noster.

Kaže nam prorok Izaija: “Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel!” (Iz 7,14). Emanuel znači s nama Bog!

Zadnja antifona donosi radosno ispunjenje našeg iščekivanja. Isusa u njoj zazivamo jednim od najintimnijih i najosobnijih imena – Emanuel, Bog s nama. Prisjećamo se kako je došavši u našem obličju krvi i mesa rođenjem od Djevice Marije, Bog došao bliže nama nego što smo uopće mogli sanjati! Pa ipak, on je iznad nas kao naš kralj, zakonoša i sudac, Onaj koga častimo i kome smo poslušni. Baš On je naš toliko iščekivani spasitelj. Konačni uzvik izlazi iz naše potrebe za svakodnevnim spasenjem i oproštenjem naših grijeha. Sigurni smo da nam se naš Bog neće uskratiti.

Kad složimo sve ove mesijanske zazive počevši od zadnjeg (Emmanuel, Rex, Oriens, Clavis, Radix, Adonai, Sapientia) i uzmemo njihova početna slova dobit ćemo poruku kojom nam Krist odgovara: Ero cras! Doći ću sutra! Tako “O antifone” ne donose samo dublji intenzitet našem adventskom iščekivanju već ga dovode do njegova konačnog zaključka.

Priredila Katarina Matijaca prema Fr. Roger J. Landry – Catholiceducation.org

Izvor: narod.hr