Proročanstva su uvijek bila u modi. Intrigantna, tajnovita, najčešće mračna, sablasna, vremenski odrediva i time zastrašujuća. Kad se u dvadeset prvom stoljeću pojavi prorok i to žutokljun (samo se malo prebojao u crveno po potrebi, a rubno crnilo jedva vidljivo), onda se postavlja pitanje: je li on nadahnut nekim nadnaravnim bićem ili samo dobro povezuje vidljive konce ovoga složenoga tehnotronskoga svijeta? Jer on prorokuje opće osvajanje vlasti, novu krvavu kupku koju smo pregurali tri puta u prošlom stoljeću!
Nekada se u glavnom gradu Kroatana pozdravljalo na ulici izrazom serbus, što proizlazi iz latinizma koji znači sluga, između ostaloga, ali mislilo se pomalo i prijetvorno sebe podvući pod visoku crtu onome koga tako pozdravljamo. No, to je svakako trebalo odavati neku pristojnu počast i značenje susrelome znancu ili prijatelju.
U novije vrijeme uvriježio se pozdrav bok (što u osnovnom smislu jest iskrivljenica od Bog), ali je poprimio profani karakter te se u trenutku izgovora rijetki sjete Boga. U javnim glasilima svih vrsta pozdravlja se s dobar dan (to još većina zna izgovoriti), dobra večer, što je već gotovo toliko umrljano i smotano u klupko da se ne zna ni rod ni pomozbog. Jedni će to tako pravilno izgovoriti, ali rijetki, drugi će prevrnuti rodove – bit će dobar veče! što znači da je prva riječ muškoga roda a druga srednjega; često i dobro večer što znači da je prva riječ srednjega roda a druga ženskoga, a čuje se i dobar večer i tako dalje.
Tako se samo na jednom primjeru gubimo u šumi neznanja i sramote. Ne možemo ni zamisliti da talijanski spiker kaže bone sere jer bi dobio otkaz!
Dobro, pustimo kapitaliste i liberale da govore kako hoće. Vratimo se našoj miloj partiji koja ima novoga genseka. Mladost, brzina jezika, silina strasti nadahnuta nadom u osvajanje vlasti, plivanje u snažnom SALVE stilu čas prema izvoru,čas prema neznanom ušću, elegancija u odijevanju, vječni smiješak ne opterećen spoznajama povijesti pa ni budućnosti- sve to garantira da može pozdravljati novim pozdravom – SALVE! ZDRAVO! To još znači i U ZDRAVLJU!
Lijepi stari rimski pozdrav. No ima jedna mala ili ako hoćete velika mrlja na tom inače neutralnom pozdravu: bio je u uporabi u doba najgorega nasilja tijekom dvadesetoga stoljeća u svim komunističkim zemljama kad se zdravlje odnosilo samo na genseke – generalne sekretare; rajkomovce – rajonske komuniste raznoga ranga; cekaovce i njima bliske.
Bilo je slučajeva da i nama ostalima kažu zdravo, oooo da! Sjedneš na isljednikovu stolicu i već tamo pred kraj crvenoga carstva kažu ti: zdravo drugarice ta i ta! Obvezno je taj zdravo išao uz ono drug ili drugarica. Ako toj riječi dodaš samo jedno slovo Z, eto ti riječi ZDRUG! Sam đavao će te onda odnijeti. Čudno je kako riječi mogu biti opake, ofucane, zlorabljene, zgažene, izopačene, ubijene u pravom značenju. Kad se to ubijanje vrši u gulazima, hudojamskim provalijama, golootočkim kamenjarima, starogradiškim kazamatima, lepoglavskim mrtvačnicama, zeničkim raljama, onda od riječi ostaje za dugo vremena samo ljigavi ostatak na koji se možeš pokliznuti.
Najbolji primjer kako se pamte riječi drug i zdravo je ova pjesma golootočkoga robijaša:
Umrli smo, DRUŽE, nečujno i davno/ Prešlo nas je vrijeme, ljudi, bića, stvari/Lutali smo dugo, a onda odjednom/Još potpuno mladi, bili smo već stari/ Sve je prošlo tiho, vika i galama/ Stajasmo po strani čudnog nekog slavlja / Klimali smo glavom, možda i plakali/ Što nas stvarnost tužna bolima zabavlja/ Gotovo je, nitko ne zna naše ime/ Jer nama je bilo sve do mora ravno/ Klimali smo glavom, plakali i kleli/ I zato smo, DRUŽE, mrtvi, mrtvi davno“.(Srpanj, 1956. T.S)
Ali ne samo oni s golootočkih hridina, i vi ste drugovi zdravo mrtvi…
