Deset priča bivših zatvorenica u kojima progovaraju o održavanju bliskosti s djecom dok su na izdržavanju kazne te o iskustvu poroda i prvih godina odrastanja svog djeteta u kaznionici u Požegi satkano je u knjižicu “Roditeljstvo iza rešetaka” koja je predstavljena u petak, a napisala ju je okviru projekta udruge Roda novinarka Marina Borovac.
Kroz projekt “MA#ME – osnaživanje zatvorenica za roditeljsku ulogu i tržište rada” koji je sufinanciran iz Europskog socijalnog fonda i Vladinog ureda za udruge, Roda želi osvijestiti probleme i strahove žena koje izdržavaju zatvorsku kaznu, poglavito u kontekstu odnosa s djecom, rekla je izvršna direktorica udruge Ivana Zanze.
Navela je da je u prošloj godini 14.839 djece imalo jednog ili oba roditelja u zatvoru. U zatvorskoj je populaciji pet posto žena, a 50 posto djece majke nisu vidjele dvije godine.
“Zločin nije njihov, ali kazna je“, istaknula je Zanze dodajući kako je autorica Borovac to prikazala kroz intervjue bivših zatvorenica.
Govoreći o ideji za knjižicu Borovac je navela da je prije 10-ak godina za posjeta kaznionici u Požegi gdje je došla pisati reportažu vidjela u sobi krevetić u kojem je spavala lijepa djevojčica. Saznala sam tada, priča autorica, da zatvorenice koje rode tijekom izdržavanja kazne, s djetetom mogu biti do njegove treće godine i tada sam odlučila da ću s tom ženom napraviti priču kada iziđe na slobodu.
U međuvremenu Roda me je pozvala da intervjuiram bivše zatvorenice i rezultat je deset priča, koja je svaka na svoj način potresna, ali i ohrabrujuća za te žene koje su prošle kroz stigmatiziranje društva, odvojenost od svoje djece, ali i pokazale hrabrost da se sve može izdržati.
Jedna od priča je i o ženi koja se udala na izdržavanju kazne, koja nije imala vjenčanicu, a u matični ju je ured dovezla “marica”. Druga je o Mariji koju je autorica knjige potražila nakon što je odslužila kaznu.
Nije znala da dolazim. Strpljivo sam čekala pogodan trenutak kad joj mogu diskretno prići i kazati zašto sam tu. Osmjehnula se i rekla da pričekam dok završi posao. Sjele smo daleko od mjesta gdje bi nas mogao čuti njezin sin o kojem mi je potom s puno ljubavi govorila. Plakala je. Jednoga dana reći će mu istinu: da nije iz kuće izbivala zato što je išla raditi nego zato što je bila u zatvoru. Kad sam napisala priču, poslala sam joj da je pročita. Odgovorila mi je da je plakala i da joj je drago što sam je pozorno saslušala.
Dosada nikome nisam ispričala sve budući da sam sigurna kako nitko ne želi baš previše slušati priče jedne bivše zatvorenice…, prepričala je Borovac Marijine riječi.
A željela je, ustvari, svima pričati o svome dječaku kojeg neizmjerno voli, kojeg tijekom izdržavanja kazne nije mogla viđati jer njezina obitelj nije imala novca za stotine kilometara dugo putovanje do Požege. Htjela je reći koliko joj je, baš kao i svakoj drugoj majci, nedostajao njegov zagrljaj, opisala je Borovac.
Majčinstvo iz ovih priča široj javnosti je nepoznato i daleko, napisala je u predgovoru knjige psihologinja Ljiljana Vukota. Vjerujem da će priče dirnuti sve majke, jer nitko bolje od njih ne može predočiti osjećaj užasa radi prisilnog odvajanja od djeteta, poručila je.
Iako danas svjedočimo poboljšanjima u zatvorskom sustavu, potrebe djece i roditelja koji su u zatvoru i dalje su prilično nevidljive, a ove bi priče mogle pridonijeti da se to promijeni, rekla je zamjenica pravobraniteljice za djecu Maja Gabelica Šupljika.
Tekst se nastavlja ispod oglasa