U Prijedlogu nacionalnoga kurikuluma nastavnog predmeta Hrvatski jezik iz svibnja 2016., stavljenu na javnu raspravu 22. srpnja 2016., pridjev „kritički“ navodi se 43 puta. Dokument pršti od „kritičkog odnosa“, „kritičkog promišljanja“, „kritičkog vrednovanja“, „kritičkog prikaza“, „kritičkog procjenjivanja“, „kritičkog prosuđivanja“, „kritičkog stava“, „kritičkog preuzimanja“. I čovjek bi pomislio: Divno, naša će djeca zaista steći sposobnost i naviku kritičkoga propitivanja tako da im nitko ne će moći podvaliti laž kao istinu, zlo kao dobro, rugobu kao ljepotu, nemoral kao moral, nenormalno kao normalno.
Ali, ne budite naivni! Ne dajte se zavesti onim što se piše i govori. U narodu se kaže da kurva najviše priča o poštenju pa je tako nekako na svim područjima – ono što se jako ističe, obično nedostaje. A ovdje nedostaje kritičkoga stava, odnosa, promišljanja, vrjednovanja, procjenjivanja, prosuđivanja, pa dolazi do nekritičkoga preuzimanja.
Da je tako vidjet ćemo na jednom primjeru.
Dosta je pogledati popis djela za „samostalno čitanje“ i shvatiti da se gotovo ništa nije promijenilo unatoč javnom zgražanju nad tim izborom i mnogobrojnim stručnim primjedbama nakon objavljivanja Prijedloga kurikula u veljači 2016. Ili, istini za volju, nešto malo jest. U trenutnom, za javnu kritiku ponuđenom Prijedlogu nacionalnoga kurikuluma nastavnog predmeta Hrvatski jezik, na stranici 200 stavljena je knjiga Zorana Ferića Mišolovka Walta Disneya. Ona je zamijenila prethodno predloženu knjigu Anđeo u ofsajdu istoga autora, čiji je izbor u javnosti bio najviše kritiziran zbog pedofilskih, pornografskih, kanibalskih, prostačkih scena i izraza; stilski, sadržajno i idejno potpuno neprimjerenih odgojno-obrazovnom procesu i smislu samoga predmeta.
Da su samo mrvicu kritičnosti imali oni koji kritički stav toliko propagiraju, ne bi im palo na pamet staviti je na popis.
Naime, ako ste stručni u svom području, a to ovdje znači ne samo u području hrvatskoga jezika i književnosti, nego i pedagogije, psihologije, književne kritike, estetike, ako poznajete moć književnoga djela i zavodljivost ljepote i užitka, onda vam je dostatno pročitati tri rečenice koje bi vas isti tren odbile od čitanja, a da ne govorimo o stavljanju ovakve knjige na popis djela za „samostalno čitanje“ učenicima. Prva je na naslovnici: „Ferićeva proza je podmukla, opasna i lijepa kao zmija. Pravi užitak“ (Frankfurter Allgemeine Zeitung). (Zapazite da su sve ovo obilježja Sotonina govora u Edenu, gdje ga simbolizira zmija.) Treća se nalazi na pozadini knjige: „Ferić svoje priče oblikuje gotovo prema glazbenim načelima, one postaju rondo zločestoće, pri čemu autor usprkos tome što čitateljima nudi ljudske tragedije, lakonskim sarkazmom otvara prostor za oslobađajuće smješkanje“ (Der Standard).
Evo nekoliko ulomaka iz knjige Mišolovka Walta Disneya (Zagreb: VBZ, 2012.) da se vidi ta podmuklost i opasnost:
„Sredinom tjedna u Upravi gradskih groblja počele su se događati čudne stvari. Kobasice koje je nadgrobar Krpez donio sa svoga kolinja i koje su zajednički sušili na dimu, ucrvale su se.
– To nije dobar dim – rekao je Al – upozorio sam da to nije dobar dim.
– To je odličan dim, Alane – rekao je Krpez, on ga je uvijek zvao pravim imenom – ali štos je u nečem drugom.
– Koliko ja znam, to se radi s dimom od piljevine“ (str. 11).
Pa zatim:
„Učinio je to u Petrinji, mislim na tu lošu stvar. Tamo je išao u gimnaziju. Pred kraj razreda, prije mature, imao je dvije negativne. Iz matematike i fizike. Te predmete mu je predavala tadašnja ravnateljica gimnazije, gospođa Fruk. Dva dana prije svršetka škole ušao je u direktoričinu kancelariju s ogromnim mesarskim nožem. Svima je zastao dah: očekivali su krikove, lom namještaja, krv koja probija ispod vrata. Međutim, ništa od toga. Uskoro se ravnateljica pojavila na vratima živa i zdrava, ali… gola. Naredio joj je da se razodjene i pod prijetnjom noža prošetao je hodnicima gimnazije. Ona je, jadna, i poslije toga ostala direktorica, ali više nije mogla čuti smijeh a da ne pomisli na svoje uvele dojke, preširoke bokove, spuštena znojna stopala za koje se lijepe listovi istrgnuti iz bilježnica i komadići krede. Ubrzo nakon toga otišla je u penziju, a stric je morao u Ameriku.
– Lijepa priča – rekao sam – je li istinita“ (str. 52–53).
(Nije li ovo svojevrsni naputak mladima? A ovdje bi se i jezično imalo što popraviti!)
„-Tvoj stric nije dobar čovjek – rekao je. – Silovao je djevojčicu.
– Što je silovao?
– Šuti dok ti Milan govori – rekao je otac. U njegovu glasu bilo je nešto ledeno.
– To je nešto jako loše što stariji muškarci rade malim djevojčicama.
Majci nije bilo drago što mi ovaj čovjek to govori, ali se nije usudila ništa reći.
– Ne bih smio ovo činiti – rekao je opet čovjek kojega su zvali Milan – ovo je dokaz.
Zavukao je ruku u džep sakoa izvadivši dječji ručni sat s likom Mickeya Mausa usred brojčanika. Mikijeve ruke služile su kao kazaljke, jedna je bila duža, a druga kraća. Njegovi kažiprsti bijahu ispruženi pa je izgledalo kao da nešto pokazuje.
– Ovim ju je namamio – istisnuo je Milan zagledan u sićušnu napravu – a imala je samo deset godina.
Deset godina, pomislio sam, okrugla cifra. Odlično vrijeme da se siluje djevojčica. ..“ (str. 58)
(Tko danas još razmišlja o podsvjesnom djelovanju poruka na ljudske umove, osobito djece i mladih?)
Zadnja priča je izrugivanje fratara u samostanu, i autorova zločesta fikcija o njihovu životu i preokupacijam (hrana, ispraznost, bludnost, pedofilija), s likom fratra slikara koji slika aktove, a nosi ime stvarnoga fratra i slikara, fra Ambrozija Testena, i izrugivanjem kršćanskoga vjerovanja u Bezgrješno začeće.
(Gdje se izgubila mantra o toleranciji i poštivanju drugih, toliko puta ponovljena u Prijedlogu nacionalnog kurikuluma predmeta Hrvatski jezik?)
Kako je naslov knjige u Prijedlogu nacionalnoga kurikuluma nastavnog predmeta Hrvatski jezik napisan netočno (Mišolovka za Walta Disneya), naime, Ferićeva se knjiga zove Mišolovka Walta Disneya; on nije napisao knjigu Mišolovka za Walta Disneya, draže mi je ovo tumačiti kao znak da su oni koji su je na popis stavili, potpuno neupućeni, prihvatili nečiji prijedlog ili direktivu, nego da su tako nestručni ili, što bi bilo gore, zlonamjerni.”
*Autorica Matija Grgat je prof. hrvatskog jezika, a tekst je prvotno objavljen na portalu Vjera i djela
Tekst se nastavlja ispod oglasa
