UHDDR Grada Rijeke, Matica hrvatska ogranak Rijeka i Hrvatski domobran organizirale su javnu tibinu i predstavljanje knjige „Huda Jama“ strogo čuvana tajna autora Romana Leljaka, koji se i sam obratio prisutnima u prepunoj Auli Ivana Pavla II. u Franjevačkom samostanu na Trsatu.
Predstavljanju je nazočio i biskup Mile Bogović, recezent spomenute knjige.
Huda jama naselje je u sastavu općine Laško u Sloveniji. Blizu naselja nalazi se rudnik Huda jama. U sklopu rudnika Barbarin je rov u kojemu je 2009. pronađena masovna grobnica.
U listopadu 2011. Barbarin rov otvoren je za javnost. Posjet je moguć uz prethodnu najavu.
Huda Jama jedno je od brojnih mjesta na kojima se nalaze žrtve poslijeratnih masovnih ubojstava jugokomunista. U rudniku je slovenska državna komisija do kraja 2009. pronašla posmrtne ostatke 726 ubijenih bez prostrijelnih rana, koji su živi zakopani.
To je jedno od brojnih stratišta i grobišta hrvatskih vojnika i civila ubijenih u Sloveniji u mjesecima svibnju i lipnju 1945. Po usmenoj predaji koju čuva i još uvijek o njoj uglavnom šuti okolno stanovništvo pritisnuto strahom za goli život ipak se sačuvalo i u javnost iznijelo svjedočanstvo kako je u Hudoj Jami pobijeno nekoliko tisuća Hrvata.
Prema slovenskim procjenama u Sloveniji je nakon rata ubijeno oko 200 000 osoba, od čega broj pogubljenih Hrvata premašuje 50 000.
Roman Leljak na početku izlaganja pojasnio je kako se dogodilio da se počeo baviti istraživanjem komunističkih zlodjela.
“Jednoga dana dobio sam pismo trudne žene koju su osudili na smrt, a pismo je napisala svom djetetu. Ali nije pisalo tko je to učinio, mislio sam da su to možda bili Nijemci ili Talijani.
Otišao sam te 1989. u crkvu Sv. Ane u Celju, i tako sam počeo svoje istraživanje. Tada sam shvatio da se radi o nečemu strašnom.
Stanovnici obližnjih kuća govorili su mi da se ne bavim time i kako je za mene najbolje da zaboravim na to.
Bilo je to pismo Ivanke Škrabac, a krivica joj je bila to što joj je muž bio slovenski domobran. Tako sam počeo tragati za istinom.
U nekoliko mjeseci rada pronašao sam 10 stratišta u kojema je bilo zatočeno više od 15 000 ljudi i svi su oni likvidirani u svibnju i lipnju 1945. godine.
Iako sam svoju mladost proživio u tom kraju nikada niti riječi nisam čuo o tome.
Dana 7. svibnja 1945. posljednja kolona Hrvata prošla je kroz Celje prema Bleiburgu. Jer s 8. na 9. svibnja u Celje stiže 1. bataljon KNOJ-a i od tada svi su Hrvati vojnici civili, njihove obitelji, djeca, i roditelj, zatvoreni u logore u okolici Celja.
Tada 1989. u selima u okolici Hude Jame stanovnici su mi govorili kako su ovdje ljude nakon rata odvodili u taj rudnik.
Krajem 1989. ušao sam u rudnik i stigao do prvog zida na kome se nalazio križ. Netko je ipak ostavio poruku da se na tom mjestu dogodilo neopisivo zlo.
Partizani su žive ljude bacali u jamu
Tada nisam znao da takvih pregrada ima 11! Pripadnici 1. bataljuna KNOJ-a između 25. svibnja i 6. srpnja dovozili su ljude i kroz rupu duboku 47 metara i široku 7 metara, žive bacali u Hudu jamu.
Od 800 žrtava iz prvog djela rudnika 10 posto bilo je žena. Trebalo nam je 20 godina da Hudu jamu otvorimo, a razlog je u Sloveniji isti kao i u Hrvatskoj. Devedesetih nismo stvorili države kakve smo trebali stvoriti.
Kada se to zlodjelo 2009. otkrilo, slovenska vlast, točnije Boris Pahor odlučio je da te žrtve ostanu u toj jami u plastičnim kutijama.
Kao da svaka žrtva nema prava na grob.
Krvnici iz 1. bataljuna KNOJ-a
Tko je odgovoran za ovaj zločin, za ovu industriju smrti?
Osim 1. bataljuna KNOJ-a, i djelatnici OZNE kojom je zapovjedao Milan Venišnik.
Nakon osamostaljenja Slovenije i iskaza danog parlamentarnom povjerenstvu u slovenskom parlamentu a nakon izlaska iz parlamenta Venišik je otišao na Savu i ubio se hitcem u glavu.
Zapovjednik 3. brigade Anton Vratanar odgovoran je za likvidaciju između 35 i 40 tisuća Hrvata i 15 000 Slovenaca.
Svi odgovorni za likvidacije bili su Slovenci, ustvrdio je Leljak.
Josip Broz Tito 1. lipnja posjećuje Celje i dok Tita zasipaju cvijećem, njegovi partizani istovremeno bacaju žive ljude u jamu.
Svima koji izražavaju skepsu i postavljaju pitanje o smislenosti uspostavljanja nekakvoga naknadnog odnosa prema davnoj prošlosti, prema žrtvama Hude jame i svih drugih stratišta dovoljno je postaviti jedno pitanje i ponuditi savjet primjeren takvoj civilizacijskoj razini.
Zamoliti ih neka odmah kažu žele li nakon smrti biti sahranjeni ili negdje bačeni?
U potonjem primjeru treba im savjetovati da čim prije odrede tko, kako i gdje to treba učiniti i unaprijed urede sve potrebne formalnosti za takav postupak.
Nakon prvog šoka i nevjerice da ih netko postavlja pred takav izbor, takvi uvijek zašute i odlaze.”
Biskup Bogović: Hrvatska do danas nije obavila svoj posao
Biskup Mile Bogović, obraćajući se nazočnima istaknuo kako Hrvatska država do dana današnjeg nije obavila svoj posao.
Posebno je naglasio opstrukciju od strane Komisije za žrtve rata i poraća, posebno od 2000. godine.
Biskup Bogović posebno je naglasio pravo na grob. “Ako izgubimo osjećaj poštivanja prema onima koji su stradali, čemu se možemo u budućnosti nadati ako to izgubimo”, zaključio je biskup Bogović.
Pismo Ivanke Novak Škrabec
U knjizi je opisano i kako je mlada trudnica Ivanka Škrabec umrla od zločinačke ruke “narodnih osloboditelja”. Partizani su ju tukli do krvi. Zapovijedili su joj da sama sebi mora iskopati grob. Zadavili su ju i bacili u plitku jamu. Pronađena je slučajno 1942. godine. Uza nju bilo je pismo u spomen svome nerođenom djetetu. Na kraju donosimo pismo od kojega je Roman Leljak krenuo u potragu za istinom, jer kako piše Leljak: Časno je i dostojno da pismo pročitaju svi dobri ljudi ovoga svijeta, a i svi zločinci da više nikada ne bi išli zlim putem, Kainovim putem.
„Još nekoliko sati i bit će kraj mojem životu.
Oh, zbogom, Majko od Žalosti, Mati moja!
Ti znaš da umirem nevina, kao što je umirao tvoj Sin.
O, dijete moje, moj nježni anđele! Kako bih voljela vidjeti crte tvoga nasmijana lica, koje bi me razveselilo.
O, dijete moje, moj nježni, bijeli cvijete!
Nikada ne ću vidjeti tvoje bijele ručice; nikad mi ne ćeš uzvratiti sladak zagrljaj.
Nikada te neću moći stisnuti na svoje srce, premda si tako blizu.
Nikada, dijete moje!
Negdje u zagrljaju šume naš će biti dom, krasit će ga proljetno cvijeće.
Moja usta ni kad ti neće pjevati pjesme u koljevci, sama ću biti tvoja postelja, iako hladna i tako tvrda. Grane iznad nas pjevat će ti voljenu uspavanku. Oh samo mirno spavaj, dijete moje, blizu si moga srca koje te silno voli; na žalost, iako te ljubi, iz ruku smrti, koja i tebe čeka, ne mogu te spasiti.
Samo mirno spavaj!
Ti ne možeš naslutiti što te čeka. Sa mnom ćeš umirati, kao i ja u mislima s tobom. I tad će biti kraj stradanja i muke, naše borbe.
Skupa ćemo k Bogu.
Kad sam te prvi put oćutjela, osjetila sam tvoj nemir. I počela sam sanjati, kako ću te prvi put donijeti u Božju blizinu, da te poškropi krsna voda. Na žalost, oblit ćete moja krv. Krvlju majke pune ljubavi bit ćeš kršteno.
Gledala sam te i vidjela kako se Krist u hostiji prvi put priklanja k tebi. Na žalost, moje će tijelo ubrzo biti ciborij, a ti, moje dijete, hostija u njemu. Iz mojeg ciborija uzet će te ruka puna ljubavi, položit će te u svoje božansko srce…
Tada, dijete moje, prvi put ću te vidjeti, o moj nježni anđele, ondje ću vidjeti tvoje lice, i ti ćeš ondje prvi put vidjeti svoju majku i prvi put izgovoriti riječi: ‘O, Mama’.“
