Ovo što se događa u hrvatskom nogometu, a nakon najnovije akcije huligana, nasilnika, kako ih god nazvali, nema nikakve veze s nogometom, sportom općenito. To čak više nije ni sramota, teško je nešto proglasiti sramotom ako postaje pravilo, dok država uporno šuti, a institucije ne reagiraju.
Zaboga, mi još uvijek, mjesecima nakon udara na Vatrene na Poljudu uoči utakmice Hrvatska-Italija, ne znamo tko su “umjetnici” koji su iscrtali svastiku i tako hrvatskom nogometu zadali glavobolju od koje će se oporavljati godinama, ako se ikad oporavi od takve sramote. Što zajedničko Hrvati imaju sa svastikom? Ništa. Autori svastike veći bi efekt kod Uefe izazvali da su ispisali iz abecede izopćeno slovo ‘U’. Ovako su čak i u Uefi shvatili što se krije iza “performansa” na Poljudu uoči derbija s Italijom i zašto su “umjetnici” odabrali Split te derbi s Talijanima.
No, vratimo se u stvarnost, sadašnjost, ona je, koliko to god nevjerojatno izgledalo, još gora nego što je ne tako davna prošlost. Tko god da je pretukao nogometnog suca Brunu Marića nije udario samo na Marića kao čovjeka, kao osobu, udario je, baš kao u Saint-Etinneu prije samo nekoliko mjeseci, na hrvatski nogomet, možda je meta bio Marić, ali je uz nesretnog Marića stradao i hrvatski nogomet, po tko zna koji puta. Naravno, ne ulazimo u postupke ovog nogometnog suca, nema opravdanja za nasilje, osim ako nasilje nije postalo pravilo? Ako je onda smo konačno završili tranziciju i u najgorem smislu postali Divlji zapad.
Nažalost, i dalje će se naći oni, iako ih neće biti puno, ali će ih biti, pa i u medijima, koji će pokazati razumijevanje za batinaše koji odlučili čitav hrvatski nogomet pretvoriti u Divlji zapad, pritom bi oni bili suci, izvršitelji, revolveraši i oni koji odlučuju koga linčovati. Hrvatski nogomet doista se pretvorio u stari zapad iz filmova, s jedne strane zagovornici linča, divljaštva, dakle, rđavi momci, s druge strane ni oni drugi momci nisu puno bolji. Kao da govorimo o Tombstoneu prije više od jednog vijeka i sukobu dva klana, jedan klan prividno na strani zakona, drugi bez sumnje razbojnički.
Povijest “ljubavnih odnosa” Brune Marića i jednog od najboljih hrvatskih klubova Hajduka, a onda i navijača spomenutog kluba iznimno je bogata, da ne navodimo sve što se događalo. Međutim, zar je uopće važno što se događalo, zar je važna nogometna utakmica, jedno loše suđenje, ili više njih, kad šake progovore, kad umjesto riječi šipke zapjevaju? Samo pukom srećom, ne zahvaljujući hrvatskim medijima koji s puno strasti, svatko iz svojih razloga, navijaju za svoj klan iz Tombstonea 21. stoljeća, nitko dosad nije smrtno stradao.
Malo bolje upućeni znat će da je i mitski gradić Divljeg zapada imao novinare i svoj časopis, koji se jasno opredijelio za jedan klan, posebno nakon obračuna kod O.K. Corrala. Kad je klan pod pokroviteljstvom zakona ipak porazio onaj drugi klan koji se od prvog razlikovao samo zato što je zakon odlučio stati na jednu stranu jer mu se u tom trenutku učinilo da stoji na pobjedničkoj strani zakon je pobijedio, ali pravda nije trijumfirala.
Ukratko, od kraja 19. vijeka do danas zapravo se ništa nije promijenilo, osim imena aktera. Postoje pištolji, i potežu se, postoje, kao što su i onda, motke, letve, šipke i rabe se. I svaka strana, tvrdi da ima pravo, svaka strana ima svoje medije. Tko u konačnici ima pravo odlučit će povijest, ne institucije, jer su i onda i danas jednako efikasne, a povijest pišu pobjednici, o pobjednicima se snimaju filmove. Tko su gubitnici? Svi, zapravo velika većina onih koji šutnjom pristaju na teror koji se oko njih i nad njima događa – već stoljećima. Zakon jačega.
