Intervju s Klementinom Šuljug: Što Montessori pedagogija donosi vašem djetetu?

Odgajateljica Klementina Šuljug posjeduje međunarodnu Montessori diplomu (MEPI) i specijalizaciju iz vjerskog odgoja te stručno usavršavanje za rad s djecom s poteškoćama u razvoju prema načelima Montessori pedagogije, Montessori likovnost i glazbeni odgoj. Diplomirala je na Pedagoškom fakultetu u Osijeku, smjer Predškolski odgoj. Aktivna je članica inicijative “U ime obitelji”, a trinaest godina radi u Montessori djecjem vrtiću „Sunčev sjaj – Nazaret u Đakovu“, a svoja viđenja i iskustva u radu s djecom prema načelima pedagogije koje je postavila Maria Montessori podijelila je u razgovoru s portalom narod.hr.

Narod.hr: Po čemu se razlikuje Montessori vrtić od ostalih vrtića? Koja je razlika između Montessori odgojitelja i ostalih odgojitelja?

Klementina Šuljug: Maria Montessori je rekla: „ Prikladan ambijent, skroman odgojitelj i znanstveni pribor“.

Pripremljena okolina u kojoj dijete boravi nužna je za rad prema Montessori metodi. Montessori pribor podijeljen je u pet područja: vježbe za razvoj samostalnosti, vježbe za razvoj osjetilnosti, kozmički odgoj, jezik i matematika.

Svaka vježba je u samo jednom primjerku i ima svoje mjesto u učionici. Namještaj je prilagođen dječjem uzrastu. Dijete slobodno odabire pribor za rad i mjesto na kojem će raditi, stol ili prostirku na podu. Svaku vježbu prvi puta prezentira odgojitelj, a nakon toga dijete radi samo. Svaka vježba sadrži u sebi provjeru ispravnosti pa odgojiteljeva intervencija nije potrebna niti ju dijete treba tražiti kao pomoć. Estetika je vrlo važan čimbenik. Prostor mora biti lijepo uređen, bez kiča i nepotrebnih dodataka, gdje će se djeca moći slobodno kretati bez direktne kontrole odraslih.
Osnovno geslo Montessori pedagogije je : „Pomozi mi da to učinim sam“ i odgojitelj gubi svoj centralni karakter bilo kao subjekta podučavanja bilo kao subjekta provjere. On ne nameće, ne raspoređuje, ne zabranjuje nego priprema, predlaže, usmjerava, potiče.

Mora biti sposoban promatrati dijete i njegovu interakciju sa okolinom, poštovati vrijeme i ritam rada djeteta uvijek imajući na umu individulane potrebe i sposobnosti djeteta, poštivati slobodan izbor, odmjeriti neposrednu intervenciju, ograničenu samo na neophodno kako ne bi bio ometan individualni rad.

Mora zaboraviti na srdžbu i ponos i sve što čini, činiti iz ljubavi. To ne znači da treba odobravati svaku djetetovu akciju nego znati prosuditi kada treba intervenirati.

Narod.hr: Što vidite kao glavnu prednost Montessori pedagogije?

Klementina Šuljug: Glavna prednost naše metode je poštivanje dječje osobnosti do stupnja koji nikad nije dostignut drugim odgojnim metodama.

Pripremljena okolina nudi pribor za razvoj intelektualnih i motoričkih sposobnosti djeteta. Individualni pristup daje mogućnost integriranja djece s poteškoćama u razvoju kao i darovite djece u redovan program. Ovakvim načinom rada se lako prati razvoj svakog pojedinog djeteta i uočavaju odstupanja u razvoju. Pribor za rad daje mogućnost praćenja dječjeg napredovanja i sposobnosti te uočavanja posebnih interesa. Imala sam iskustvo s jednim šestogodišnjim dječakom koji nije volio slikati i crteži su mu bili vrlo siromašni detaljima, specifični za trogodišnjake. Kad bi se fokusirali samo na njegov likovni uradak mogli bi zaključiti kako se radi o djetetu s nekom poteškoćom u razvoju, ali isto to dijete je u rješavanju matematičkih zadataka došlo do razine učenika drugog razreda. I tu se vidi velika prednost naše metode jer imamo mogućnost usmjeravanja djeteta prema njegovim sposobnostima i interesima.

Skupine su heterogene i na taj način se ne razlikuju od obiteljskog okruženja u kojem žive djeca različite dobi. Starija djeca pomažu mlađoj i na taj način utvrđuju svoje znanje i sposobnosti, a mlađa uče od starijih ili kompetentnijih vršnjaka. U heterogenim skupinama primjećuje se manje sukoba jer je i manje natjecanja među djecom.

Nema frontalnog rada, ali to ne znači da u našim vrtićima nema kolektivne obuke nego da ona nije jedino ili osnovno sredstvo poučavanja. Ono služi za posebne djelatnosti kao što su projekti vođeni situacijskim poticajima i potrebama djece.

Narod.hr: Vi ste se specijalizirali i za rad u vjerskom vrtiću. Kako to izgleda u praksi?

Klementina Šuljug: Da, specijalizirala sam vjerski odgoj prema načelima Montessori pedagogije „Kateheza Dobrog Pastira“ koja je međunarodno priznata za rad s djecom rane i predškolske dobi.
Geslo „Pomozi mi da to učinim sam“ u Katehezi Dobroga Pastira preoblikuje se u geslo „Pomozi mi da se sam približim Bogu.“

U pripremljenom okruženju, prostorno odvojenim od dnevnog boravka , djeci su ponuđeni sadržaji pomoću kojih sami otkrivaju lice Boga koji najviše odgovara zanimanju i potrebama djeteta. U takvom okruženju odgojitelj promatra dijete i odgovara na njegove izgovorene i neizgovorene zahtjeve. Ne nameće svoj doživljaj Boga. Kateheza Dobroga Pastira se može prilagoditi svim vjeroispovjestima.

Narod.hr: Za što pripremate djecu, kakve male ljude odgajate?

Klementina Šuljug: Samostalne. Pripremamo ih za život. Sav pribor koji koriste za rad, hranjenje, higijenu itd. je, koliko je to moguće, od prirodnih materijala zbog svog edukativnog karaktera. Čaše su staklene, tanjuri keramički, pribor za rad uglavnom drveni, kako bi dijete pri manipulaciji njima vidjelo posljedice neopreznosti.

Najdublje obeshrabrenje proizlazi iz uvjerenja o „nemoći“. Dijete nikad ne traži oslobođenje od napora nego da ga se pusti da obavi svoju misiju potpuno samo. Odrasla osoba mora pomoći djetetu, ali na način da ono samo djeluje i obavlja svoje realne poslove. Iz iskustva s vlastitom djecom uvjerila sam se u savršenost ove pedagoške metode. Nikad nisam radila školske zadaće sa svojom djecom. Tražili su pomoć samo ukoliko nisu razumjeli što se od njih traži u zadatku, a nikad da zadatke riješim umjesto njih. Djeca trebaju iskustvo pogrješke, da ne ide sve bez poteškoća i da se pogrješke mogu i trebaju ispraviti. Nema kazne i pohvale. Dijete ne traži pohvalu. Ispravno odrađen posao znači da je dijete dostiglo svoju razinu razvoja. Isto tako ni kazne. Hirovi su izraz unutrašnjeg nemira, nezadovoljene potrebe koja stvara napetost i protest. Odrasli mora znati prepoznati djetetove potrebe i na pravilan način ih zadovoljiti.

U radu se uče socijalnoj osjetljivosti. Djeca nemaju predrasuda. Predivno je vidjeti kad pomažu djeci s poteškoćama u razvoju ili onima kojima je pomoć potrebna, a da ih nitko na to nije potaknuo. Jednostavno znaju kad i kako nekom treba pomoći. Uče promatrajući druge oko sebe.

Narod.hr: Vidi li se razlika u kasnijem odgojno-obrazovnom procesu između djece koja su prolazila ‘Montessori’ proces i onih koja nisu?

Klementina Šuljug: Često dobivamo povratne informacije kad naša djeca odu u školu. Učiteljice kažu kako odmah znaju koja su djeca iz Montessori vrtića: samostalni, pripremljeni, socijalno osjetljivi itd.

Ono negativno s čim se naša djeca susreću nakon odlaska u školu je buka, vremenska ograničenost za rad, fizički i verbalni sukobi, nemogućnost slobodnog izbora („zašto ja ne mogu odabrati gdje ću sjediti?, Zašto si ne smijem sam naliti čaj u šalicu?, Zašto ne mogu ići u toalet kad imam potrebu nego samo kad je odmor? …) Sloboda izbora koja je djetetu dana ne znači da je djetetu sve dopušteno. „Sloboda znači sposobnost izbora onoga što je dobro“ (M. Montessori).